pustila sam.

danas zubarica.
ne znam šta bi s tim događajem.
onda samo odem. toliko mogu.
slušam upute.

izvadila mi je zub.
nekako mi je sve to što mi radi skoro ugodno.
a onda dođe val nesigurnosti i tuge.
kad sam sama.

kupila sam tablete protiv bolova. rekla je da će mi trebati.
apotekarka me pitala jel imam neke koje pijem i da su mi dobre.
nemam, ne pijem tablete.
'pa neke kad imate menstruaciju ili glavobolju?'
rekla sam da to drugačije rješavam.
menstruaciju ili s malo alkohola ili reikijem.
glavobolju... pa kad me glava boli, a to je jako rijetko.
onda je najčešće  u pitanju golemi nedostatak vode.
čudno se osjećam kad ne znam koje su tablete protiv bolova.
ali brzo je prošlo, nismo se previše čudile jedna drugoj.

i sad više nemam taj zub.
puštala sam ga, zahvaljivala mu, bila nekako sva. čudna.
neki komad koji je nosio toliko rada drugih, pogreške, nepovjerenje.
i negdje je bilo neobično da sam ga bila spremna pustiti.
iako je pametnije pitanje zašto sam ga uopće čuvala.
ali toliko si vjerujem i vjerujem da sam imala svoje razloge.
a ako su moji, onda su dobri i važni, za mene.
iako ih čak ni ja ne razumijem.
možda sam htjela upoznati i razumjeti svoju bol.
shvatiti zašto me neke stvari bole i pogađaju.
možda sam shvatila pa otpuštam. ne znam.

onda sam zaspala dugo i čudno. u neki zapleten svijet.
probudila sam se smušena i malo prestrašena.
zvonio je policajac. tražio je nekoga, ne znam koga.
nije ga/je našao.

i dalje radim vizitke.
sporo ispisujem rukopisom. naziv i mejl adresu.
dovršila sam ih pola.
negdje sam i neki dio otpora. neprimjetno pustila.

stavila sam na hrpu pisma na koja trebam odgovoriti.
odjednom ih je puno, iako ih je samo 13.
nekako mi je teško odgovoriti na jedno pismo u komadu.
a možda mi se to samo čini. da je teško.
možda će biti lako kad krenem polako polako polako.
jedno po jedno pismo. jedna po jedna rečenica...

nekad. danas ne.
vježbam jedno po jedno.
polako.

si su tu.

tako je lena govorila kad je bila mala.
da su svi tu. nekad kad bi svi bili u stanu.
ili kad nas je bilo puno u liftu, što poznatih,što nepoznatih.
si su tu.

došao je tomislav da mu nešto pomognem.
ali je moj laptop bio prespor. pa mu nisam pomogla.
nego je svatko radio svoje.

mama je bila po dućanima. tata je radio.
onda su se svi pojavili doma nekad.
sve u smjenama. svatko je radio svoje, svatko je jeo svoje.
svatko je bio svoje. a ipak mi je dan bio mekan i gladak.

onda sam navečer jako htjela trčati.
ali sam nekako zaspala jako. i spavala do 8. probudila se čudna.
i nisam mogla u sebi naći trčanje.
bilo mi je žao, ali mi je nešto još uvijek spavalo.
i nisam to htjela razbuditi na silu.

onda sam gledala serije, nastavljala raditi vizitke.
i išla kroz vrućinu i neku čudnu nevoljkost.
za stvari koje želim i koje sam si odabrala.

wonder women.

ujutro smo trebali krenuti u pola 7 svi skupa u radionu.
tata računa da će ga mama probuditi.
mama je navinula sat sat vremena kasnije.
a ja sam se probudila recimo oko pravog vremena.
i onda sam se šuljala da ne probudim njih.
onda je netko skužio da je panika i pojurili smo...
nas 4.

pa smo satima u radioni čistili cijevi.
benzinom. miris benzina volim.
rukavice ništa, bar ja.
prljave ruke, nokti. pjevala sam i puno pričala.
s mamom. smijali smo se.
ponekad voliš raditi neke prljave poslove.
jako.
zapravo skoro sve poslove ponekad možeš voljeti.

volim taj prostor tatine radione.
uvijek me sjeti na flashdance; what a feeling. uvijek.
i na tinu turner, private dancer.

bilo je i nekih lijepih, zanimljivih fotki tamo.

onda su me poslali po pive. jer su zaključili da ću ja to najlakše.
a bila sam jako prljava.
pa smo zaključili da me možda netko ugleda i uzme za ženu.
jer će vidit da se ne bojim zaprljati ruke, znam kupiti pivu.
i da mu baš takva treba.
pa se postavilo pitanje želim li ja takvog.

onda smo došli doma i zaspala sam mrtva nakon tuša.
jedva sam ustala pa smo išli na sprovod.
inače ne idem na sprovode. ne volim ih.
(tata kaže ironično - da, ja ih obožavam.)

nisam znala šta. s ljudima. samo sam bivala.
imala sam u sebi mir i prirodu i sjećanja.
samo sam bivala.

ne znam ni saučešće dobro dati. dala sam zagrljaje.
gdje sam ih osjetila... to je bilo dobro.

hodala sam kroz neke druge svjetove.
sve je bilo u redu.

i onda sam došla doma. popila brzinski kavu, da k sebi dođem.
pa krenula u dogovoreno kino.
tramvaji su nešto bauljali pa sam kasnila.
kupila sam kokakolu na benzinskoj i šepala do kaptol centra.
jedva.

dočekala me sandra. prekrasna, nasmiješena.
kaže da ima good hair week. i da je dan za ubiti nekoga.
ali se smije i divna je pa je teško povjerovati to.

i ništa. gledamo mi wonder woman.
kaže da ona inače takve filmove na gleda.
a ja baš volim u kinu. buku i da letaju i da se nešto događa.
letali su.
događalo se.

kino je mračno i prehladno. mislila sam da je vani oko 11.
a kad ono tek oko pola 9, kad smo izašle van.
i onda smo sjele na pivu na tako dobro mjesto.
pored nas miris indijske hrane. ali privlačan, ne onaj koji prezasiti nosnice.
i tako dugo.
fina piva. mekano druženje. sporo.

i na kraju se pozdravimo.
njoj tramvaj dođe brzo. čekam ja svoj. brzo će.
sretno kupim pizzu. od dva mjesta na onom nepopularnijem.
da netko i kod njih kupi.
već mi je tad bilo sumnjivo... ali nisam skužila.

onda krene kiša.
svi pod krov. vjetar. svi se zbiju.
stisnuti na trgu pod dva krovića i nešto onih rubnih ulaza u haustore.
stisnem se i ja. i čekamo da prođe.
pa mi je dosadilo čekati.
sjetilo me opet opet i na portugal i na indiju.
iz mene, u meni...

i samo sam se maknula iz zaštite i stajala na toj kiši i vjetru.
sigurna i svoja i mirna i pjevala sam obično i sve je bilo obično.
onda su ljudi počeli migoljiti van, mislim da je prestala kiša malo.
ili nije.

onda dugo nije bilo ničega. nikakvih tramvaja. buseva.
kiša se pojačala. ja sam krenula hodati prema doma.
tako sam htjela biti bosa, ali nisam.
iako je sve bilo natopljeno vodom.

hodala hodala hodala.
stala jer je kiša navalila.
skužila u daljini kako bus za dubec skreće prema glavnom kolodvoru.
krenula po kiši trčati do draškovićeve da ga tamo uhvatim.
kisnula. mislila svašta. nije više bila samo lijepa kiša.
i napokon dođem do draškovićeve, pod krov stanice.
smirena jer znam da. će bus doći. vidjela sam ga. čekam.
lakše mi je.

i onda skužim curu koja se sva trese.
najradije bi joj dala svoju mojicu dugih rukava jer nikome od nas nije toliko zima.
koliko je njoj. ne znam ni zašto joj je toliko hladno.
trese se. osjećam je. ne znam kako ću.
skinem nekako majicu. i neugodno mi je.
mislim. ne mogu ljudima usred grada davati svoju odjeću.
i onda je ipak. samo pokrijem vestom.
a ona kaže - hvala.
nije se ni bunila ni čudila. malo sam je zagrlila.
rekla sam joj da je radije obuče. i je.
poslušno.
mora da joj je bilo jako jako hladno.

i dođe bus. svi jurimo na njega.
i sve nestane. ja u busu, ona ne znam gdje.
baš nekako kako treba.
uspjela sam probiti nelagodu i pretpostavku u sebi.
i napraviti nešto što je bilo važno.
a očito i potrebno (ne samo meni).

poslije sam se sjetila. u busu.
koliko sam kao dijete bila pogođena.
djevojčicom sa šibicama.
i onda sam. u busu. plakala bez suza.
iste te dječje suze.
jer nisam mogla razumjeti i mama mi nije mogla objasniti.
zašto su je pustili da se smrzne...

neki dio mene.
se možda vraća u život. nadam se da da.

i konobarica je bila divna.
i tako. sve mi.
jesmo.
baš jesmo.
wonder women.

dan.

dan.
pisala sam riječi na oblake. za vizitkice.
uporno i sporo.

a onda sam kratko otišla u maksimir preuzeti šapicu.
koja se u roku od 20 minuta. uvaljala u drek.
kako sam ja naivna i nemam psa, dobronamjerno sam joj.
htjela očistiti blato s tjelca.
osim što to nije blato.
tako da smo se, obje drekave, uputile oprati to.

i tako. pokušajte vi uloviti šapicu u maksimiru.
bez trikova ništa.
ili sile svemira. tko zna.

uglavnom. u nekom trenu ona skače u visokim lukovima.
i brzo juri. naganja neku pticu. u golemim krugovima.
ptica leti u krugovima.
u nekom niskom letu, na oko metar i pol.
možda dva.

ja sjedim na podu kraj vode i smijem se.
i brinem kako ću je uloviti i koliko dreka ćemo uspjeti oprati.
brinem, ali me igra lovice nje i te ptice. raduje.
ometa me u brigama.
sjajne su.

srećom je ožednila. pa sam je upecala.
i onda kreće kupanje. gledala me kao najveću izdajicu.
ukopala se. kao ono. ja sam baš zamislila tako naš izlazak.
i gnjavim je. kao ono. ja sam je poslala u drek i sad je mučim.
kao ono. svisnut će od vode.
i tak.
nekako smo se dovele do malo reda. ne skroz.
ni približno skroz.

i po ne znam koji put. isti onaj osjećaj.
koji mi rade djeca i psi.
da jednostavno ne mogu na njih biti ljuta.
i to mi je tako dobro...

a kad se samo sjetim da sam se na početku šetnje pitala.
treba li mi možda sladoled. prije nego odemo u šumu dublje.
o da, itekako mi je trebao!!
dobro da sam si ga kupila.

pa sam otišla na kavu s ivanom
i šapicom koja je bila šarmantna unatoč dreku.
i saznala sam da mirna nije samo moj najdražić.
bila je to baš lijepa kava.

onda sam se vratila doma. mama je vadila koštice iz višanja.
nekim plastičnim koštovadom.
pričale smo puno i pisala sam još riječi na vizitke...

pored toga sam pisala i neke druge riječi.
toliko je lijepih riječi.
koje samo možeš čitati, pojedinačno. i biti očaran.
bez da odeš u rečenice.

na kraju sam s mamom puno pričala
o tome kako sam bila zaljubljena u predraga.
predrag se ne zove predrag, ali mama ga je bila tako zvala.
i kako mi je, kad je on nekako slomio sve moje, rekla.
da ne brinem, da će on naći neku drugu brzo.
pričam joj to i smijemo se i pita me.
'zašto sam ti to rekla?'
'a štajaznam zašto, možda nisi znala kako da me utješiš.'

i onda smo pričali o predragu. i cijeloj toj avanturi.
brdo malih stvari koje nismo znale.
bilo je lijepo.
na kraju mi je rekla - kako ih ti sve takve nađeš? :)
pa sam joj objasnila da uopće nisu svi takvi.
uglavnom.
baš mi je bilo divno to.
pričati dugo dugo.
o ljubavima i čudima i tome kako smo lude kad smo ljute.
ona bi recimo izašla iz auta i ljutito pješačila otkud god.
ako je ljuta.

i tak.
massimo cijeli dan.
pjeva da neka mi plove brodovi.
meni meni.
možda i tebi tebi.

massimo. i ostalo.

massimo pjeva.
pijem bijelu kavu. tursku s mlijekom.
izbjegavala sam je neko vrijeme.
a onda me doma zatekla.
i pokleknula sam.

nisam se naspavala, 2 dana za redom...
možda je ok. nekako sam mirna danas.
iako sam noćas plakala puno.
možda sam baš zato danas mirna.

režem oblake danas. režem i živcira me da nemam škare.
jedne sam ubila dvostranim selotejpom.
druge sam zagubila (eto mi kad sam išla pospremati :().
treće nisu dobre za oblake. oblaci su šiljati.
nisam ih htjela šiljate. možda su se oni htjeli.

napisala sam popis za danas koji je toliko dug da.
hah. pa... dug je, štajaznam.

napravila sam kutijicu kao da ih svaki dan radim.
a nije zadani format.
mislim da mi je bilo baš ok to raditi.

režem oblake...
da napokon vizitke napravim.

odlučila sam od danas krenuti s trčanjem.
da jednostavno i to pokrenem.

jedem bademe.
mama ih je stavila ispred mene.

malo me živcira što lošim škarama moram rezati oblake.
kaže mama da ne moram sve danas. moram.
ima ih još samo oko 140... ah.

bila sam kod zubarice. bile smo gotove za 20 minuta.
rekla je da ćemo u petak biti dugo. sat i pol, dva.
čak se veselim. izgleda da se opuštam.
ili samo ne znam šta mi se sprema.
što je u biti isto.

možda ću još jednu kavu. pa ću se poslije žaliti na nesanicu.

jutros razgovor:
ja - igrala sam 'čovječe ne ljuti se sama sa sobom'
m - meni je to već pod normalno.
ja - ti isto igraš 'čovječe' sama sa sobom?
m - i belu kartam.

:)

opet sam doma.

dakle.
evo me opet doma, nakon tjedan dana.
nisam imala internet pa sam skupljala blog postove u crticama.
malo u mislima, malo na papiru, malo svuda naokolo...
sad ćemo ih nadoknaditi. neka njih.

ali prvo sadašnjost.
dakle.

stigle smo iz njenog doma u moje doma, šapica i ja.
tu joj je malo dosadno i sad mi je jako drago da sam je čuvala kod nje.
iako bi se ona vjerojatno prilagodila i tu, takva je neka dobra šapa.
:)

uglavnom, išle smo sad u šetnju. po pasjoj vrućini!
šetamo mi uz potok. šetamo. ona na uzici.njuška okolo.
ja u nekom trenu skinem ipak japanke.
hodam bosa.
prolazimo uz vanjsku 'teretanu', mora se ona pozdraviti s ljudima.
takva je.
pa je dijete malo dira. i dva dečka isto.
idemo mi dalje jer imamo posla.
pa se krenemo vraćati istim putem.
i pita nas jedan od tih dečkiju.
ne nas, mene (šta se sad skrivam iza psića...?) pita.
odakle sam. i kako to da me nije vidio prije.
i šta radim. i hoćemo li skupa na bazen.
i kako se zovem.
rekla sam mu da ćemo možda na bazen ako se još koji put sretnemo :)

onda je šapa htjela u birtiju.
rekla sam joj da ne idemo sad tamo, ali joj je fantastična ideja.
i odmaknemo koji metar, izlazi čovjek iz birtije.
pita me jel mi treba pomoći prošetati psa.

hahahaha.
uglavnom šta.
pustila sam negdje.
otvorila sam dio sebe za muški svijet. i to mi je lijepo.

nedavno je bio netko.
s kim sam provela sjajnih nekoliko dana.
onako. i ljubili smo se i družili smo se i pili smo pive.
i spavali smo skupa i spavali smo skupa.
i onda sam osjetila. što dugo nisam.
*ja bi tebe*
i to sam mu rekla.
on je rekao da bi rado bio svoj i da se ne osjeća dobro od mojeg *ja bi tebe*.
i ja sam znala da je to ok.
makar je moj *ja bi tebe* dobar i slobodan i mekan.
ali to je moj. ne nečiji.
i to je sjajno.
sad sam mislila o tomeu šetnji.
jer su me ova dvojica podsjetila.
na to da se nešto u meni.
lijepo rastvorilo.

zatim.
nakon tjedan dana me doma dočekalo samo tri pošte.
samo? ajde ajde, neću biti nezahvalna!
nekad je znalo biti ništa po deset dana :)
jupi za tri pošte!
i to prekrasne pošte.

onda još.

izgleda da je napokon došlo vrijeme za trčanje.
krenula sam nešto u veljači sitno. pa htjela mjesecima i ništa.
i sad si mislim da bi mogla baš od ovog tjedna krenuti.

i probati probiti onaj moj mikropočetak.
najduže sam trčala 6 tjedana. i to maksimalno 10 minuta u komadu, možda dvaput.
sad si mislim da sam možda spremna maštati i krenuti.
i doći do prvih 5 km.
znam da nekima to nije ništa, mnogi samo trče i trče.
ali meni je to veliki pomak jer sam ga mrzila i užasavala sam se.

sad me jedino malo brine to što ne znam kako ću.
pisati sve te postove.
a znam se, znam da ću morati pisati...

pa nekako ću.
eto.
ali sad prvo, dok se šapa odmara...
idem nadoknaditi tjedan.

skoro nevidljivi pomaci.

događa se da iz ovog sporila...
izrodim rješenja za nešto što nisam ni znala da treba.
kao da ni nema problema/izazova, a rješenje dođe.
mislim, očito ima izazova... zato mi se čini teško i sporo ponekad.

uglavnom, kako je prevruće za išta daleko, šapa je u vrtu.
za šetnje vrtom me skoro uopće ne treba. pustim je.
čak tu i tamo skužim kad me ona sama pita da je pustim.
i vrati se. onda nekako. mirujem. iako me mir te vrste - izluđuje malo.
dok se ne opustim.

i onda sam.
krenula igrati 'čovječe ne ljuti se', sama sa sobom.
sa sve 4 boje. i tako 6 puta u danu... oko 3 sata mi je na to otišlo.
iznenadilo me koliko je bilo dobro. vježbala sam fokus.
ali ne samo fokus.
nekako i neku vrstu dopuštanja.
shvaćanje da sve ima poredak i da je sve okej.
i marljivo sam rušila svaku boju koju bi mogla srušiti.
a ne onako kao kad smo davno igrale ivana, mirjana i ja s tončijem.
pa je rekao da igra sam protiv tri. jer se mi nismo htjele međusobno rušiti.
e sad sam sve rušila. tko god mi je bio na putu.
i bilo je dobro.
bilo je igra.
pasalo mi je.

a onda sam pročitala slikovnicu, prelistala knjigu s mapama i zastavama.
posudila nešto knjiga. i složila male puzzle. 100 komada.
nisam se usudila veće, ipak treniram strpljenje - polako... ;)

navečer sam planirala gledati film.
i bome jesam. šapica i ja.

mislim da smo baš dobre bile obje.
svaka na neki svoj način.
i veselimo se mirni.
koja se sutra vraća.

gust i težak kućni dan...

danas sam se vukla kroz dan i nije mi se postojalo.
šapicin šarm je, uporno, postojao sve više.

bile smo doma. ja legnem mrtva na kauč.
ona došeta i skoči pa legne kraj mene.
ono kao - aha, danas ležimo mrtve na kauču, može.
pa ustanem dolje, evo malih šapa... i tako.
baš je ljubav...

tlak i menstrualni grčevi i vrućine.
i polako se dan ipak približio kraju.
laknulo mi je kad sam mogla pomesti terasu i zaliti cvijeće.
to nikad ne radim doma pa mi je uzbudljivo.
a nekako traje i vidljiv je pomak.

onda sam skužila u nekoj dosadi i mrtvilu...
kako se editiraju fotke na mobitelu. nisam ni pokušavala prije.
pa me, kao i uvijek kad se o fotografijama radi, očaralo.
i onda sam sporo i jednu po jednu ubacivala u album na fejsu.

čitala sam knjige neke... 5-6 komada, o svemu malo...

i onda nazad navečer pred tv.
poznate serije.

ljudskopseći dan...

skupila nas je marina i satima smo bili u maksimiru.

dvije žene i dva psa. 

oni su se toliko igrali i družili da je sve bilo toliko.

lijepo i lako. 

sretan svijet.

nije bilo psa kojeg nisu pozdravili ili se poigrali s njim.

poslije smo išli k njima na ručak.

svi su zaspali. 

ja nisam jer sam malo kave našla. 

i malo papira pa sam malo pisala.

i hodala bosa. po pločicama.

onda nas je ana spontano pozvala na druženje.

a i lovro se javio za druženje na zemlji, kad već nisam mogla na nebu neki dan.

i tako smo se skupili na britancu i družili dugo dugo.

onda je lovro šapicu i mene otpratio doma. 

to je bilo lijepo od njega. 

pa smo na terasi do 3 ujutro. 

igrali 'pogodi tko'. pobijedio me 5 od 6. 

a i tu jednu bi me da nije bio nesmotren u jednoj rečenici.

onda me dvaput pobijedio u 'čovječe ne ljuti se'. 

pa je rekao da igramo na tri dobivene. pa je dobio i treću.

i onda je smislio da igramo svatko s po dvije boje.

to je bilo fora, mislila sam da neću moći pratiti.

ali samo nisam mogla pobijediti :))

a onda mi je pokazivao kartu grada i ulice zagreba. 

objašnjavao strpljivo. uvijek me to iznenadi kad mi ljudi.

umjesto da odustanu. objašnjavaju polako dok je skužim.

ili pristanem skužiti. na lijep način me to iznenadi.

i onda je otišao biciklom nekim od tih ulica kući.

i rekao je da je to samo bila sreća, što je pobijedio.

kako je sreća ako je svaku dobio?! :)

uglavnom smo preležale dan...

šapica je mazilica. i onako. dođe i daje puse.
i nasloni se. i ne možeš ništa drugo nego i ti nju maziti.
čak se i ne buniš.
prati me di god idem. po kući.

u nekom smo trenutku zagrljene čitale knjigu.
zanimalo me hoće li me pustiti da je grlim i čitam.
pustila me. dok joj nije bilo dosta, onda se samo elegantno premjestila.

danas je kiša zalila cvijeće i nisam znala šta ćemo sad.
kako sad izračunati kad ga trebam ja!
ali nisam ništa brinula, skroz sam super ;)

navečer smo gledale tv.
prvi dan. dugo nisam gledala serije, a cijelu sam zimu provela uz njih...
pasalo nam je. kauč i mi.

mamin rođendan...

zvala sam je i baš smo lijepo pričale.
nekako smo nas dvije puno narasle. svaka za sebe, a i skupa.

maja opet na reiki. trajalo je dugo.
pukla joj je guma pa je to išla popraviti...
i tako je došla nekad ne znam kad.
ja i dalje vježbam rastezljivost vremena, da je sve ok.

lijepo nam je bilo.
onda smo u sporosti igrale 'čovječe ne ljuti se' i 'pogodi tko'.
šapica je divna i tu je valjda kao životni rimajnder da sve ima svoj red i da je sve u redu.
i da taj red nije nužno tvrd i krut. nego plesan i pokretan i mek po potrebi.
ali je ipak red.
e to mi nisu objasnili kad su me redom - silili...
ali eto, objašnjava mi to sad svemir.
kroz dane, ljude, šapice... polako me uči ležernost i opuštanje.
a već sam naučila neke stvari.

a onda smo se napokon s oliverom vidjele.
i psom. i tamo smo mi po cmroku, rekla sam ja.
poslije sam gledala po karti i možda to nije cmrok, nego tuškanac.
šta bi ja znala, nije da oduvijek živim u zagrebu. je!

uglavnom. bilo je divno.
šetati šumom i gledati ta dva psa. pa njihovi susreti s drugim psima.
karakteri. igranje, istraživanje, ležanje.

oliver je sjajan. to već znamo.
tonka je rekla da je zvučao kul i kad sam prvi put pričala o njemu.
i baš onako. puno tema mi je mojih to pokrenulo.
možda im je malo bliže ono njihovo vrijeme.
voljela bih da je...

šapa me pred poštom tako ljupko pričekala.
a bojala sam se da će lajati ili brinuti.
ne. dama.

listam mirnine knjige. uzimam s polica, čitam, vraćam, preispitujem se.
lakše mi je duže biti uz neke knjige, u nemojem prostoru.
možda bi trebala par dana prespavati u knjižnici...

mučim se s tim čitanjem. volim knjige, a kad krenem čitati.
mnoge me bole i teško mi je pročitati cijelu. tražim, valjda.
mirim se i s tim da samo tražim.
što bi rekla klara - 'hoćeš mi pričati i ako samo pokušavam?' :)

lovro me pitao hoću li letjeti s njim.
htjela sam.
ali nisam mogla zbog šapice.
i to je ok. nadam se da ćemo ipak letjeti.
panorama zagreba je <3
avioni su <3
i divno mi je da on leti.
divno divno.

lako je biti sretan ako oko tebe budu ljudi koji žive sebe.
i ako su oko tebe psi koji vole svoj život.
sreća tad nije nikakav posao, samo prepuštanje...

početak tjedna...

spori dan.
maja došla na reiki, donijela poklone.
sporo smo išle kroz dan.
maja je hrabra jer je biciklirala po vrućini i po usponu.

šapica je bila u puno u vrtu.
super se vratila pa me ohrabrilo da je mogu pustiti.

činilo mi se da ništa nisam cijeli dan radila.
osim bivala.
a onda sam, kad su pale vrućine, skužila da smo.
oprale suđe, pomele terasu, zalile cvijeće, malo posložile neke stvari.
samo ono što je onako usput.
paše mi čistiti tuđi prostor.
suđe uvijek volim prati, taj doticaj s vodom...
mesti terasu je isto divno... šapica me gledala.
pa sam je pozvala da mi dođe pomoći mesti tim svojim malim repićem.
i odmah je šmugnula.

spori dan i ja učim stalno benefite tih rastegnutih sporih dana.
šapa me prati po prostorijama. i jako je slatka.
kao da to nismo znali...

rođendanski dan...

dakle eto.
nikad ne znam šta bi s tim rođendanima.
nisu mi važni, a kao budem tužna ako se baš netko ne sjeti.
ove sam godine izgleda popustila i s tim.

tako da smo mirna i ja u ponoć nazdravile s malo vina.
i pile kavu. nekako mi je to bilo dovoljno.
da sam rekla svemiru da znam i da život i dalje ide.

istodobno, počeo je laganom avanturom.
ujutro smo se spremile, mirna, šapica i ja.
i krenule na autoput. putem smo kupile duhan i saznale štošta o duhanu.
ne samo da smo ga kupile, nego smo ga kupile na kiosku gdje sam leni ponekad kupovala vodu.

bilo je šibenika i srebrnih jaguara kroz dan.
nisam bila tužna što se neće javiti, za razliku od prošle godine.

ma ne samo to, nego me i kod mirne dočekalo hladno pivo.

bilo je i čestitki.

i primijetila sam da je bilo pola 9 kad je došla poruka.
nisam pitala je li slučajno (do svemira) ili namjerno.

uglavnom, mi smo mirnu predale, šapica i ja.
srele smo i nekog na autoputu.
lijepo ja uvijek kažem da nikad ne znaš koga ćeš di sresti.
a nevjernici mi se rugaju... e...

onda sam odjednom.
s 39 godina. počela živjeti u tuđoj kući, voziti tuđi auto i čuvati tuđeg psa.
osim što oni nisu uopće tuđi. nego moji.
kužiš ti mene. kažem joj da je to naš brat.
a ostalo je tuđe?
kao kad mi je marina rekla da ne mogu kod nje više imati status gosta :)

bilo je na knap i nismo se stigle vratiti doma, nego direktno na radionicu.
onu što smo printeve radili.
šapica je bila na radionici printeva i bila je dobar i sve ih je očarala.
a onda se zapetljala uzicom kao u olimpijadi i izvukla se van.
ali su vrata bla zatvorena i nije pokušala šmugnuti nego odšetuckati :)

onda nas je tonka odvela na klupu i servirala nam kave i pecivca i poklone i fotosešn.
sve tri smo bile sjajne. i baš mi se htjelo na kavu.
ali sam htjela prvo vratiti auto doma da smo slobodne.

i tako smo otišle vratiti auto.
pa pješice dolje. na britanac na kavu.

šapica se boji hortenzija i presvlake na motoru.
(budući da ovaj post pišem naknadno, mogu dodati nešto iz budućnosti.
a to je da je lovro rekao da su hortenzije strašne. dakle šapica nije kukavica. <3)

i ništa. lijepa kava po vrućini. tonka, tomislav, šapica i ja.
ništa se posebno nije događalo. samo moji ljudi. bila sam obično sretna.
lagano sretna.

onda smo jedva došepesale uzbrdo do doma. nas dvije same.
kadli dođe anina poruka da jesmo li za pivu/kavu.
a mi jesmo. ali nam treba barem 20 minuta pješice do dolje.
i barem toliko da dođemo k sebi.
osim toga, dok smo se spuštale smo srele neku ženu.
pa nam je pričala o svom jako jako bivšem dečku.
i o psima.

i ništa.
onda smo mi tako s anom. i bome smo ostale.
vječno. šetale gradom, sjedale na kave i pive.
šapa je prvi dan bila puno divna.
sve dok nije mačku vidjela. tu se sva izbezumila.
kaže moja mama - "tako i pisko... kad vidi mačku, kao da je u transu, ništa ne čuje i ne možeš mu ništa. on bi se s njima družio". vjerojatno bi se i šapica, ona bi se sa svima družila.

svakog psa je pozdravila, lajala za njim ako nije mogla prići.
djeca su je dirala i sve joj je to ok.
a odrasli očarani...

došle smo kasno doma. oko ponoći možda.
umorne. ali dobre smo bile...

zamalo nisam. a drago mi je da jesam.

idem si natočiti čašu vina.
i možda ću još stići. jesti. otuširati se.
pomalo se spakirati. bivati...
pa krenuti.

tonka mi je pomagala pospremiti sobu.
puno mi je pomagala. u koracima.
nježno. strpljivo.
nije to velika soba.
ali je nešto u tome moje veliko i kompleksno.

jutros smo bile na radionici.

ali zapravo.
bile smo jučer na pivi. pa smo nakon pive išle na radionicu.
gdje smo radile glinene zdjelice.
ja sam se zalila vodom, potrgala kutiju i skoro zeznula zdjelicu.
bila mi je malo svojeglava.
tonka je bila oduševljena svojim zdjelicama.
ja sam napravila i drugu.
to nam je bilo dosta jer su bile mokre.
i trebalo ih je na rukama po kiši nositi doma.
pa nismo. mogle/znale.
kako ćemo. zato nismo više.

onda smo.
otišle dalje. na pivu/kavu.
i razgovor o nečemu o čemu smo već pričale brdo.
a nismo znale da smo si rekle. :)

onda smo skupile zdjelice, ona ih je nosila.
i otišle u ledanu. sve neki novi (meni) prostori.
zagreb me zaljubljuje. u sebe.
zaljubio bi me i prije da sam mu dala da ulazi.

otišle smo tamo. po evu.
ali eve nije bilo. eva je uzela lunu i zajedno su otišle u nema_nas_tu.
ali smo vidjele andreju i anu i maxa. i predivan prostor.
i onda je tonka rasipala svoje predivne zdjelice.
pa su bile zgužvane.
pa je andreja htjela spasiti stvari i gurala je moje zdjelice.
onda smo shvatile da su u sigurnim rukama
i smijući se jako smo otišle. doma.
zdjelice se sad tamo suše. zgužvane. :) naše.

onda sam otišla doma.
gdje su bile eva i luna; luna i eva.
koje su. prelijepe. prelijepe djevojčice djevojke.
i ja sam kao tamo čuvala njih.
a zapravo smo crtale. i pričale o dečkima.
i učile su me kako postoje kriteriji.
i sviđali su mi se njihovi kriteriji, zapisala sam si šalabahter.
i njihov svijet i njihovi pogledi.
onda su mi pokazivale kako se nose štikle.
to nisam zapisala, samo znatiželjno gledala.
jer nekako. mislim da to neće na mene ;)

onda sam htjela spavati na kauču.
eva je pitala - hoćeš krevet?
luna je rekla - ona ti zaspi i na stepenicama, njoj je kauč premija.
ipak sam pristala na krevet. a eva mi je dala i sunčane naočale na srca.
valjda čovjek ne može spavati bez toga.

onda je bilo jutro.
i bilo je ljubav svuda. u prostoru u njima i spremanju.
i rečenicama u sjajnim očima u pospanosti.
eva je otišla na skijanje.
luna i ja smo popile kavu.
tako su velike odjednom.
i tako prekrasne.

znam da ne mogu zapisati sve
znam da ne mogu zapamtiti sve
znam i žao mi je

onda smo tonka i ja našle radionicu crtanja malih razglednica.
bilo je sjajno i meko. čovjek koji ju je vodio je divan.
zaljubiš se u njega kao biće.
jasnoća, čistoća, jednostavnost i divne ilustracije.
sjedili smo u parku. i vani to radili.
meko i lako. jednostavno.
u jednom trenu sam gledala nekog djeda kako stavlja veš na sušenje.
na svom balkonu prepunom stvari.
zagreb, kao beskraj gradova u koje sam se zaljubljivala.
baš onda kad sam od zagreba... hm. bježala?

ma ne znam.
bolje da zapišem ikako nego nikako.
ali ne mogu ni blizu neke stvari... pozapisati.

toliko su lijepe.
toliko je ljeto lijepo.
i ovo kasno proljeće.

i eto.
idem sad.
vratit ću se za nekoliko dana.

petak...

jutros sam se tuširala.
držala sam si listove u rukama.
napeti su bili.
i moji.
nekako smo se zbližili.

jučer sam šepala, bolilo me.
puknuti žulj i puno hodanja u japankama.
prašina na ranu.
onda melem. i puno sna.

naspavala sam se.
spavala sam dugo.
već je bilo vruće. i ok.

prosipane su mi misli, zaboravljam,
ne stižem neke stvari koje mislim da bi voljela stići.
mijenjaju mi se dogovori, ponešto ostaje fiksno.
sve je u nekom dobrom ritmu.
ja se samo nastojim.
opustiti.

znamo da mi to nije baš najvještina.
ali da mi je, onda bi morala učiti neku drugu koja mi nije naj.
tak da je svejedno šta.

oliver. massimo. reiki. konstantno otvaranje. prema svemu ispred.
unatoč tome što mi svuda pišu da sve ima svoje trajanje i ja.
ne znam jesam li se s tim naučila nositi.

tonka mi je stavila slikicu nekog grafita.
*nina ti si <3 moja droga*
sjetilo me kad me prošle godine emona odvela da mi pokaže.
*jebi se nina*
i poslije kad mi je u rovinj javljala hitnu vijest.
*prefarbali su jebi se nina*

nine po zidovima...

oliver pjeva da je vridilo.
*zar još ne znaš da se samo srcem dobro vidi*
znam. oduvijek znam. ali nekad, dugo, ne znam gledati.
pa samo znam u teoriji. i nedohvatno mi je.

jučer sam bila na dvije radionice u sklopu design districta.
idem na još dvije. prijavila sam se na 4.
sve na vrijeme pa su me primili na sve.

prva je bila mapping smell. njuškanje.
jedna divna barbara koja mi se odmah svidjela jako.
je to 'vodila'. osmislila, vodila... i puštala nas.
par smo sati na maloj kvartovskoj površini njuškali.
družili se usput, lagano, mekano.
postali smo jako bliska skupina odmah.
jako lijepo i nježno iskustvo.

a mirisi. to da njuškam i osjetim. to sve da sam mislila da nisam.
a jesam. pa iznova. sjećanja. promjene. svašta.
nedohvatno riječima. i teško mi je miris uloviti.
prvo dođu i vid i sluh i dodir, tek onda njuh nekad...

poslije je bila glina.
bila sam nekako. tužna. tužnjikava.
glina mi je bila teška.
lidia, divna i meka. je govorila kako je glina ljubav.
i kako je divna. i kako te sama vodi ako je pustiš.
i ja sam razumjela zašto mi je teška.
jer ne znam pustiti, čuti, njušiti.
jer ne znam ljubav.
znam voljeti.
ali ne znam je pustiti... da radi svoje.
ali učim.
jer su me naučili da se sve može naučiti.
čak i ja...

i jednom smo ležali na podu.
pitao me je.
*zašto ja? ja sam tvrdoglav i...*
ne znam šta je još bio (rekao).

šta kažeš nekome kad te pita *zašto ja?*
andreja je rekla da joj je trebalo četvero djece.
da nauči da je *zato* dobar odgovor.
ali ja nisam tad, jebiga, imala četvero djece.
zapravo još ih nemam.
osim ako se broje djeca koju sam čuvala.
onda sam ih imala. neki broj.

...
sjedim umorna u haljini. mirujem jer uskoro kad krenem ću opet na dugo.
krenuti. i ne znam mogu li pratiti taj svoj ritam. mogu, znam.
ali neki stari verbalni dio mene ima potrebu još reći svoje.
da ne znam i ne mogu. da mi je puno.

gledam kako su ljudi sve ljepši i bolji.
kako se mijenjaju, nalaze, otkrivaju, postaju više svojeg.
i kako su bolji. prema van. od toga što su si dobri unutra.
to mi je jako lijepo. i jako drago.

i drago mi je što ne znam di sam i što se događa.
samo znam da je dobro.
a to je dovoljno za mir.

samo sam jako umorna. ostalo je sve ok.

jako sam umorna. jako jako. samo to kažem.
mijesila sam glinu.
njuškala sam kvart.
na nekim radionicama.
ležala sam s dragim bićima.
na podu u maksimiru.

jesam.
a onda sam sad došla doma.
plakati. od umora i žuljeva.

divni ljudi danas.
idem prema spavanju.

bilošta.

jutro s massimom.
maja je rekla da joj je ok to.

donijela mi je doručak.
fotkala sam ga.
fotkala sam puno toga zadnjih dana, mutno.
ničemu neće poslužiti.
možda je to sve dio nekog treninga.

išla sam se pomoliti u narodne novine.
tirkiznim papirom. gledala sam krede.

zagrlila sam evu.
pojela sam malo vigovog sladoleda.
obrisala sam male ruke od blata.
*okej mi je da mi staviš  kremicu*

puno toga.
ne znam di da to spremim.
možda me malo strah da mi je puno.
možda mi i nije.

rekla sam zubarki da to ne govori.
ostavila me da sjedim.
zaboravila mi je reći da mogu ustati.
ja sam.
gledala sliku na zidu. crvenu.
zec koji drži balon.

možda mi je vrijeme da okačim crvena vrata na zid.
ajmo se kladiti da ću zaboraviti na to?

danas sam se. nagledala očiju.
pripadnost.
šta ću s tim?
ništa. neka svemir to obavi...
ja zaista ne znam kako se.

nepostojeće vrijeme; ponovljena lekcija iz tog

evo me doma.
žulja me odjeća. natočit ću čašu vina i narezati neki debeli sloj.
neke salame.

dan je trajao i trajao.
sad sam bacila oko na prethodni post.
čini mi se da sam proživjela barem tjedan od tada...

želim sve zapisati.
a ne mogu. šta se može. ne mogu...

ali mogu pisati puno, dugo, gusto. za neke potencijalne buduće dane.
da se prisjetim. ili da se samorazumijem. a možda me i još netko uspije. razumjeti.

jučer sam imala jedan divan razgovor o kondomima.
ne znam zna li itko od sudionika da je bio divan.
ali mislim da je ista vrećica kondoma. dvaput izazvala.
isto ushićenje. neko neočekivano, naivno.
jako mi se svidjelo.

danas sam.
putovala.
jučer sam isto putovala.
zapravo.

danas sam.
putovala. stigla. doručkovala na drvenoj klupi.
zabrinula se.
imala dva reikija, drugačija, ista.
danas smo išle u kik po naljepnice i u leggiero na kavu s mini krafnama.
pokušala sam odgovoriti na pismo.
kupila sam 3 male majice koje su u biti potkošulje.
ali ja nikad, ni zimi, ne nosim potkošulje. pa su majice.

onda me nazvala mama. s mora. saznala je da nisam oprala kadu :)
pa sam oprala kadu. i prijavila to.

mozak mi cijelo vrijeme ne radi baš. ali tek sam kasnije.
saznala da je temperatura toliko visoka da je najvjerojanije u pitanju tlak.

onda sam mislila na neke ljude puno, bez da brinem, samo nekako.
razgranato i puno i široko.

onda sam. uspjela kupit pokaz.
nakon što jučer dvaput nisam. (nije bilo do mene, ali nema veze)
onda sam ostavila na kopiranju. knjigu o plesu.

onda je mali dječak. pobijedio u učilici puno puta.
i pričali smo o tome kako ja već imam japanke.
a on svoje još nema. vani. ja ne znam šta bi o japankama rekla.
i gledam tog malog dječaka. kad je umoran. malo.
i pitam se je li njemu lako biti mali dječak.
i je li meni nekad bilo lako biti mala djevojčica.
čitamo medu tobija, jedno 4-5 puta zaredom.
medo tobi u vrtiću. kaže da se ne igraju doktora.
i kaže mi da cure crtaju. a dečki ne. jer dečki ne znaju.
ja mu kažem da mogu i dečki. i ne znam jel mu kažem to kako treba.

onda.
se inga i ja ne možemo.
dogovoriti oko pive, sladoleda, vinceka, maksimira, dotrščine.
i ja se pitam zašto kompliciram.
uzmem prvi sladoled i prihvatim da kupim prvu pivu.
u dućanu. kad me pokupi.
(ne znam zašto mi treba piva, kasnije saznajem da je toliko vruće da mi zato treba)

onda ide dio. kad je čekam na okretištu dubrava.
tamo di je voljeni vukovar (mislim na sandru, mislim na anku i mislim na ljiljanu).
ona mi maše iz auta... ja mu prilazim.
pjevam odvažno - don't let the sun catch you crying... i ne ulazim preduboko u emocije i sjećanja.
ali ulazim u auto.
ili barem pokušavam. jer je zatvoren.
onda pokušam opet. i dalje ne mogu.
možda bi probala i treći put.
ali me čovjek iz auta pogleda čudno.
pa ja pogledam prvi sljedeći srebrni auto.
u kojem inga umire od smijeha. i valjda nevjerice.
ili, vjerojatnije, vjerice. ipak me već malo poznaje...

i na kraju sjednem u njen auto.
idemo prema dotrščini. kupimo pive.
dva tipa piju na poštanskom sandučiću kao da je šank, fotkala sam ih.
i dođemo do šume.

hoću joj reći kako je lijepa.
preformuliram to u zgodna jer ne znam i dalje baš.
s komplimentima.
ali ništa ne kažem još.
a onda ona kaže - jesam ti rekla da te volim?

ja možda imam čudne prijatelje, ali i oni imaju mene...

uglavnom. onda ispadne.
što valjda znaju svi osim mene.
da su dotrščina i maksimir - brat i sestra u doticaju.
i izbijemo na poznato jezero...

i onda svašta. sjedimo na klupi i pričamo.
ona pije pivu jer sam joj rekla da je to možda njen ljubavni napitak.
kao što je meni marina prošli put napravila jedan.
i tako ona pijucka. i navijamo za to. da joj se dogodi ljubav.
kakvu si želi i 'treba'.

dan je bio sjajan, opet.
u nekom crtiću kažu.
*baš sam ja sretan patak*
dugo nisam tu rečenicu koristila (znam i zašto).

u meni su još uvijek neispričani svjetovi.
neki od njih trebaju takvi i ostati.
neki ne.

vježbam naučiti/prepoznati razliku.
i jako bi lagala kad bi rekla da mi ta vježba ide kao od šale.
ali nimalo ne bi lagala. kad bi rekla.
kad ću reći.
da mi ide skroz ok.

eto.

prirodni slijed.

događa mi se prirodni slijed.
mnogim ljudima se to odavno događalo.
meni periodički.

sviđa mi se to.
nadam se da ću izdržati dovoljno dugo u takvoj smirenoj sretnosti.
da vidim kako se transformiram iz mira i pitomosti.
a ne iz *zahtijevam događanje, odmah sad i brzo!!*

sjedim i pijem malo vina.
polumrak je. tišina je.

pojela sam kolač danas. nije mi zapravo pasalo.
ali jesam. bio je rozi, taman tako ih i klara bira.

ali pasala mi je tonka. koja je spontano došla do mog kvarta.
upravo je neki link iskočio.
i kaže da se ljubav ne događa spontano.
i da zahtijeva disciplinu.
ali meni su danas.
ljudi. ljudi-ljubavi. dolazili.
dosta spontano. pa malo sumnjam u to da mora biti disciplina.
ali tko zna...

još nisam dovršila papirnate leptire. radim ih malo po malo.
nisam dovršila ni.
knjige iz knjižnice (a zakasnina teče).
talijanske stripove.
pospremanje sobe.
i tako.
ti moji skoro vječni procesi.
samo što mi sad nekako.
uopće više ne smeta što sam spora.
nego mi čak i.
paše.

pa se iz nje rađaju.
neke stvari same.
neka se.

ne opirem se... malo sad.

malo sad.
se ne opirem.
najradije bi crtala srca.
malo ih i crtam mislima.

puno sam pričala jučer, bilo je i dosta gluposti.
ali šta se može.
puno sam i pisala kad sam se probudila.

tako mi je lijepo.
u nekom sam sporom ritmu.
i nekako ništa nije krivo.
prestala sam biti pogrešna.

svako toliko je netko moj, netko ovaj ili onaj.
i onda kliznu. i ostanu moji.
mojost se isto promijenila.

drugi su jeli, a ja sam pila brdo pive.
onda je danas tata jeo, a ja sam pila vino.
teško mi je nekako jesti s drugima.
ne uvijek. ali ima vremena kad mi je.
pa to ne radim.

danas je netko dvaput, dva različita neka.
rekao *ljubavi* u mojoj blizini.
i ja sam odreagirala kao da meni govori.

kupila sam breskve i batat.
umjesto jabuka koje mi se ne jedu.
i umjesto banana za koje pretpostavim da mi se uvijek jedu.

želim baciti svoj jastuk.
i jednu odjeću.
iako mi je odjeća sva u takvom stanju da bi trebala sve baciti.

želim pisati tonki pisma. ali nemam snage za pisma.
pišem joj puno poruka.

sjedim u polumraku i pišem.
osjećam haljinu na sebi.
dotičem si lice.
sjećam se.
sjećam se u dodiru i sjećam se u mislima.

radila sam malo leptire od papira.

pitala sam ljude je li njima dosadno ikad.
to mi je važno pitanje bilo.
kao što mi je nekad bilo važno.
pitati ih jesu li sretni.

bože.

toliko sam nevjerojatno dobra prema sebi.
danima. a tako obične male stvari.
i svako toliko se otvori prostor.
za naučiti novo. novu boljost.
i onda kad sam prema sebi.
je lakše vidjeti. kako biti dobar prema drugima.
osjetiti, čuti, prepoznati.
ponekad čak i pitati.

danas mi je žena u dućanu rekla.
*da su svi kao vi, bilo bi super*
čula sam je. rekla sam da bi bilo previše.
jer sam mislila na cjelokupnu mene.
ali zapravo.
segment na koji se odnosio.
da.
bilo bi super da su svi, pa i ja.
kao ja kakva sam bila u tom trenutku.

emotivno mi se događaju promjene.
vjerojatno jako velike.
puno sam mirna s njima.
ne znam gdje me vode.
samo znam da su sigurno prelijepe.

polako.

brzinski. kratak.

jutros s majom na jogu. u maksimir.
ona na jogu, ja na kavu.
i moje bilježnice i knjiga.
oko nas sunce i piknik i djeca i odrasli i psi.
neke sreće i neke opuštenosti.

onda sati s djecom, drugom.
igranje.
marko mi je objasnio kako se spužvi bobu noge razbude kad popije kavu.
neva mi je nacrtala po rukama prstenje i narukvice za večernji izlazak.

baš si mislim cijeli tjedan kako sam sretna s ljudima.
s tim nekim raznim ljudima koje sam dobila u proteklih par godina.
mali ljudi i veliki ljudi.

i tak.
idem na obljetnicu mature ipak.
objasnila sam si da to nije obiljetnica.
nego samo piva s nekim ljudima.
kad sam si tako objasnila.
otopili su se mnogi otpori.

piva s nekim ljudima mi je sasvim dobar zadatak.
svladiv, lagan, ugodan...

neki prijelaz na lakše, na čišće...

malo sam umorna sad.
ali dan je baš okej. i ja sam baš okej.
posložila sam nešto postova za blog s 10000 pisama.
nadoknada postova, za proteklih 6-7 mjeseci...

jutros sam s marinom išla u neko spontano šetanje.
sišle smo s kvatrića. pa šetale do bukovačke.
sjele na kavu u stribor. na pepeljari je pisalo *be yourself*.
nismo pušile.
pile smo kavu i pričale.
onda smo otišle pješice do doma.
isto smo pričale. puno. svašta.
bilo mi je lijepo.

još sam jednu želju provukla kroz onu tablicu.
paše mi da se željama malo samo bavim.

prošle smo preko tržnice. podsjećalo me na bangkok.
pa sam se pitala zašto ne šećem češće tržnicom.
kad mi dođe nemanjica bangkoka.

onda sam došla doma. poželjela sam kuhati.
a ne da mi se za sebe.
bio je neki članak o jačanju volje. pročitala sam ga.
ležala i puštala da se složi. emocije i misli i osjeti.
onda je marina pisala super poruke.
pa ćemo vidjeti šta će od toga biti.

onda. sam ustala.
i napravila malu tjesteninu u koju sam umiješala špinat.
nije najbolje ispalo. ali nema veze. bio je ručak.
i onda ne znam.
malo sam prala suđe. malo sam dogovorila druženje.
malo sam pisala neke stvari.
i malo sam pofotkala nešto.

i onda je u meni sazrijelo.
da napokon nadoknadim postove.

silno bi htjela imati neki raspored aktivnosti.
ali ne mogu to. moram se prvo nekako.
na to pripitomiti. i ok.

fokus na manje... stvari.
tako da sam prebacivala i uređivala fotke.
i slagala te postove. mislim da bi mi bilo draže da je to već obavljeno.
ali dobar je osjećaj brisanja. puštanja.
gledanja nekih stvari koje mi se više ne čine.
onako jako važne.

da.
bilo bi dobro kad bi pila više vode.
i kad bi više vozila bicikl.
ali ide(m) prema tome.

neki meki dan...

dug dan, fino rastegnut.
isprepleten. lagano, pomaci, razdraganost.

ujutro sam snuzala alarm otprilike sat i pol.
i u polusnu, u tim razmacima. puštala promjene u meni. da se razviju.

onda smo pile kavu i pričale o fotografiji.
o mantralačkoj radionici dan prije. i o tome gdje se i kako blokiramo.
napravile malu vježbu. pa reiki.
billy joel je bio podloga, sva njegova čistoća i jednostavnost.

dok smo radile reiki... pisala sam u glavi. post.
o nedavnom razgovoru. gdje me netko pitao - nije ti dosadno ako ne svršiš.
i kako mi je sve to proces. u svemu. i kako nekad ne želim svršiti.
jer mi je zanimljivo. gledati gdje poljupci idu. gdje idu ruke.
što se u meni mijenja. što osjetim.

a to je nekako isto i sa svim drugim procesima.
odjednom mi se ne žuri prema kraju bilo čega.
crtanja, pisanja, postojanja.
nije mi dosadno. lijepo mi je.
(lijepi su mi i rezultati, nije da ne. ali divno mi je ono putem)

i dan se polako micao. pa eto. taj post iz jutra više neće biti napisan.
rasplinuo se...

sad sam napravila jedan od adventskih čajeva.
koje sam nedavno kupila u DM-u.
nema veze što je advent odavno prošao ili će doći za puno mjeseci tek.
kao što je jedna prijateljica prije par tjedana dobila moju božićnu čestitku.
ovi adventski čajevi su super jer je svaki različit.
volim različito.

e pa.
čaj se hladi.
a ja još stignem nekako prepričati dan.

stopala su mi se smrznula u japankama.
zamotana sam u deku. puna lijepog umora.
i neke nježne tople meke zahvalnosti.

stiglo mi je pismo jedne divne žene/djevojke.
prekrasno pismo.

prijavila sam se za neke radionice.
rezala papire rezačem papira.
(*mrzim rezače papira.*
*ljubim te na mjesto gdje ti je bio prst.*)

dvaput je bila kontrola u tramvaju.
druga kontrolorka me uplašila i prišla mi s leđa.
rekla sam joj to i da me na mamu podsjeća.
smješkale smo se i rekla mi je da mamu pozdravim.

bile smo u botaničkom. hodala sam bosa do sjenice.
po pikavim kamenčićima. onda sam obu(k)la japanke
i bile su mekane poput ne znam kakve pjenice.

sjedile smo i pričale.
pa smo napravile neku analizu.
i izmijenile darove, rukama.
i iskustva, riječima.

pojavila se djevojčica lota sa sestrom i bakom.
ponudile smo ih bananicama, bijeločokoladnim.
htjele su, sve tri. divne su bile.

onda smo išle doma, ali me telefonski poziv samo prenio dalje.
na novo spontano druženje.
na finu večeru od leće i graha i okusa.
na čašu vina. na par čaša pive.
na ruganje mom crtežu.
na dječaka koji je govorio pseći jezik, ali nismo znali što mu je rekao.
na psa koji je bježuckao od mene. ali mi je zaplijenio japanku.
pa kad je vidio da ja ništa... krenuo je i po drugu.

na ornellu vanoni koja se nadovezivala samana sebe.
kasnije sam saznala da je sve počelo carusom...

na puno partija una, propuštene buseve.
posuđenu vestu i darovanu toplinu.
rozu periku i preveliki baloner u kojem navodno izgledam kao džejms bond.
na naginjanje nekoj grupnoj proslavi na koju nisam htjela ići jer mi se činilo previše.
a sad možda ipak odem.

na ljubav prema ljudima u večernjem tramvaju.

na to da u nekim kućama nisam gost.
na to da u nekim gradovima nisam gost.
na to da u nekim odnosima nisam gost.

ni oni nisu gosti u meni. nimalo.

na to da je sve u redu. i baš kako treba biti.
uvijek je.
ali sad je opet ona faza, duža već.
kad sam toga svjesna, kad vidim.

srijeda je (jel je?).

koji je uopće dan?
tko sam ja?
tko su ljudi koji su oko mene?
gdje sam ja to?
oh, sve se povanzemaljskilo.

radila sam leptiriće do sada.
radim leptiriće od papira i sve kao...

- - -
poslije je.
dan je pri kraju.

išla sam na neko grupno mantranje.
pisali smo što sve želimo odbaciti ili čemu se približiti.
puno sam napisala. a opet nisam napisala nešto. i ok.

jako sam bila mirna prije toga. sjela sam i čitala knjigu.
malo sam i pjevala, kad je billy joel pjevao.
just the way you are. 

uglavnom. onda smo neku mantru ponavljali valjda 108 puta.
malo me kopkalo što ne mogu ja biti ta koja broji.
gledala sam skoro cijelo vrijeme u riječi.
i čitala ih.
onda sam malo gledala ljude kako žmire.
svi su popamtili riječi, činilo se.
onda sam i ja malo probala popamtiti.
ponekad mi je išlo, ponekad nije.

i tak.
mislila sam.
nisam se baš sasvim prepustila. valjda.
ali ipak je bilo lijepo imati glas. koji nešto radi.

sad sam preumorna da bi pisala još nešto.
što je šteta. jer sve što današnje ne zapišem danas.
ne ide dalje.

dan je bio dug i rano je počeo.
bilo mi je lijepo.
puno danas kroz dan.
mislim da je to sasvim dovoljno za napisati sad.
laku noć...

dan se kreira sam...

i ja mu to dozvolim.
iako ću možda morat apdejtati ovaj post.
neki drugi put.

maja i ja smo bile jutros tečne i blizanačke.

fotkat će. to me veseli.

a onda se iznenada dogodila klara.
klara meni, ja njoj, nama maksimir.

ovo je kratak post jer moram ići.
a htjela bi pisati. malo još.

*a vida tão simples é boa*

sunce se prelijeva podom.
lijepo je. radi neke zanimljive sjene.

pijem premalo vode. i još premanje.

jutros smo maja i ja skupa doručkovale.
stavljale smo voćkice i lan i med u zobene.
slušale smo kako jorge drexler pjeva.
onda je netko pjevao i nešto portugalsko.
pa je eros. otpjevao. najdivniju *un' altra te*.
osim što nije bila ta. nego. *otra como tu*.
ali svejedno eros.

nekako se polusvjesno punim.
sporošću.
dopuštanjem.
talijanskim.
portugalskim.
malo i španjolskim.

danas je došlo i pismo na njemačkom.
čitala sam i razumjela bit.
odgovarat ću posve oslonjena na google translator.

"no, otra mujer. no creo."

kad pustim te glasove. te jezike.
mirna sam s tim.
ne. mirna sam sa sobom.

plakala sam danas.
i smiješila se nekim malim videićima.
šetala. jela sladoled.
napravila joj reiki.

puštala sam meditacije. i neke još stvari.
jako sam usporena.
i idem sve po malo.

jučer sam čitala onaj glorijin ljubavni roman.
baš sam se veselila bezbrižnosti koju će donijeti.
nije trebao biti nimalo strašan. ni išta.
ali onda su se samo.
nizali podnaslovi (običnog bezveznog ljubavnog romana).

*zemaljska stjuardesa*
*neočekivana pošta*
*ponovo u šibeniku*
...
*čuda se događaju*
*ljubav ne traži ništa*
...
*oduvijek ljubav*

mislila sam da sam sigurna od misli i svega.
u običnom ljubavnom romanu.
sad nekako. mislim da sam sigurna.
ali da ću još neko vrijeme ipak ostati u zoni nerazumijevanja.

- - - - -
pjesma je u međuvremenu rekla:

É isso aí!
Como a gente achou que ia ser
A vida tão simples é boa
Quase sempre
É isso aí!
Os passos vão pelas ruas
Ninguém reparou na lua
A vida sempre continua

Eu não sei parar de te olhar
Eu não sei parar de te olhar
Não vou parar de te olhar
Eu não me canso de olhar
Não sei parar
De te olhar

É isso aí!
Há quem acredite em milagres
Há quem cometa maldades
Há quem não saiba dizer a verdade

É isso aí!
Um vendedor de flores
Ensinar seus filhos a escolher seus amores

Eu não sei parar de te olhar
Eu não sei parar de te olhar
Não vou parar de te olhar
Eu não me canso de olhar
Não vou parar de te olhar

- - - 
imam osjećaj da se vraćam u sebe, u dob od recimo 22-23-24...
i kao da tamo skupljam neke niti, odvajam ih prstima i povlačim opet za sobom.
možda su dovoljno duge da dosegnu današnjost.
a možda su nevezane na kraju pa ne trebaju dužinu
da dosegnu današnjost.
samo poticaj, nekoga da ih povuče.

nisam najsretnija s tim što i danas trebam pisati.
ali zapravo me i ne smeta.
i danas je jedan od mojih dana.
i danas sam ja.

eto.
a sad bi stvarno mogla otići popiti još vode.
i još vode. i još vode. za početak.

nije još ni deset, prerano ovo pišem.

to mi je tako nekako bezveze.

nije ni deset, bauljam nježno kroz dan.

procijedila sam zobeno mlijeko, 

stavila u čistu kapljičastu staklenku...

nisam brisala vodu. 

zamisli, s godinama sam se oslobodila tuđeg straha od kamenca...

provlačim se kroz doručak, 

ne znam jel mi previše meda, zobenih ili mi je previše jabuke.

jedan spori doručak.

kosa mi izgleda kao da sam zločesta vilenjakinja.

ili ono jednom kad je štrumfeta još bila tamnokosa... 

ne volim kad pišem ujutro... nekako kao da ću propustiti zapisati.

ono što će do kraja dana još nastati.

uče me tajne. neki ljudi oko mene me uče tajne.

prije jako puno godina. ivana i ja smo bile.

sad nemam niti jednu ivanu ili ivana u svom aktivnom životu.

a godinama su me pratili. 

uglavnom. bile smo male, ivana i ja. 

i imale smo svoje tajno sklonište. 

i neki plan i neku misiju. ne sjećam se detalja.

samo da smo škarama prerezale vrpcu za otvorenje. 

i da je to bilo. tajna.

onda godinama nisam voljela tajne. 

nimalo. nikakve.
sad me uče tajnama.

mene baš briga. pa mi je i lijepo. 

nadam se da to neće sad biti. poziv mnogim tajnama.

da se na mene nalijepe.

vani se čuju ptičice. 

unutra se čuju pjesme

(danas već dvije na repeat).

pjevaju, slušam. uz tu pjesmu mogu zaspati.

sigurna od bilo kakvih potencijalnih noćnih mora.

od pogrešnih spojeva u mislima. 

pjesma koja ima sposobnost raščistiti me iznutra. 

nedavno sam negdje čula da zvuk čisti. 

ali neka čišćenja su toliko neugodna da ih baš.

ne odabirem. iako su možda jako učinkovita. 

tko zna. 

a onda bude nešto ovakvo.

i raščišćava me ljepotom. 

mirna sam. 

jako jako jako mirna. 

mirna sam. 

tiha sam.

nježna sam. 

tek je treći dan, a ja.

kao htjela sam ovdje pisati svaki dan.
najgore mi je to. jer je to sve ista duga plahta.
i ne vidim početak ni kraj ni gdje prelazi u smisao.
a ni na koji način.

danas smo ipak bile nas 4 samo.
umjesto nas 5.

maja je probala jogu. ja sam hodala bosa i ležala na suncu.
gledala kornjače. male patke. polumeditirala.
opet hodala bosa. čudila se sebi, po ne znam koji put.

pa smo skupa jele neke grickalice.
dala mi je neku staru gloriju. ima ljubavni roman u sebi.
pročitat ću ga sretno. koliko je dugo prošlo otkad sam čitala glorijine ljubavne romane.
tako davno. kad je još pišta bio živ.
i pitala sam ga, na plažici u rovinju.
njega i moju mamu.
da mi kažu što misle o oralnom seksu.
mislim da nitko od njih nije htio da ih to pitam.
ikad. pa ni tad.

i derala sam se preko cijele plaže da mi kažu šta je to pubis.
štaćeš.

pište više nema. odavno. ja sam tad bila neko dijete.
odavno.

onda smo šta dalje?
onda smo.
dočekale cure. i pile smo kavu.
i dobile smo šarene papire i trajanje na vidikovcu.
onda smo se sjurile dolje na neko predavanje.
koje je meni ispalo začuđujuće dobro.
a i neki mišić je projurio tamo. mali. poljski, kao.

onda je tonka slušala mene kako pričam s njom.
pa otišla doma.
ja sam nekako brbljajući čula njenu tišinu i nisam znala šta je.
ali sam nastavljala riječi jer je njena tišina od toga nekako.
kao rasla, širila se, proljepšavala se za nju.
(možda sam izmislila, krivo vidjela)

onda smo išle. nas tri.
krenule smo zapravo kao 5 malih crnaca, pola agate kristi.
i eto nas na nas tri. koje smo krenule na štand s dm namazima. i jele smo do besvijesti.
dok se nismo jako fino najele i jako dobro znale koje namaze želimo.

onda smo išle mjeriti minerale i masnoće u tijelu.
to je bio kuku lele jer sam mislila da će me od sada čekati zauvječni sport.
(što nije loše, osim kad mislim da moram)

onda smo izgubile i ivonu.
pa smo maja i ja prerasporedile ručnike i sjele na bicklove.
i krenule doma. prema pivi. i spajsi limunadi.

i onda smo.
još malo malo malo.
otišle do mene doma.
gdje je na stolu u boravku.
bila čaša vode, neko cvijeće u vazi.
i pisaća mašina.

a na malom stolu u borakvu. jedna knjiga koju čitam.
i jedna tekica u koju crtam.

tu nevjericu ne mogu objasniti nikome.
tko nije barem 11 puta vidio kako inače izgledaju ti stolovi.

ja sam neka druga.
neka bolja.
neka koja se.
malo bojim ostati.

jer se bojim da se jednog dana više neću prepoznati.

uobičajeni font

danas sam bila kod zubarice.
bila je lijepa i plesna i mekana. divna.
smijala se i sva je ritmična.
kako budeš zubarica s tim plesom u tijelu.

košmar mi je u glavi. onakav vateni, za koji misliš da je ok.
košmar mi je možda i u osjetilnom sustavu.
raspršuje se polako, barem se nadam.

8 godina nisam bila kod zubarova.
pitala me zašto. ispričala sam joj.
štajaznam, valjda nisu neki razlozi, ali su moji.
kaže ona:
*imate jako čiste zube.
i ovo kamenca je ništa za 8 godina.*
malo sam se osjećala valjda kao moja mama.
kad joj kažem da tonka kaže da sam sjajna.
ja sam tim svojim dragim zubima.
sigurno isto govorila da su nedovoljni.

izgubila sam se u tome.

rekla mi je da popijem nešto protiv bolova.
nisam. htjela sam. ali nisam nigdje vidjela apoteku.
rekla mi je *bol je precijenjena*.
onda sam se pitala imam li ja bol više.
nisam sigurna uopće šta to sve znači.
onda sam ležala. i jako zaspala.
probudila se ponovo košmarna.
nije me bolilo.
još me ne boli.

ne znam kako sam se odjednom našla tu.
na toj strani emocije.

i odjednom je petak. rano popodne.
kazaljke kažu da me netko voli. tako kažu i neki natpisi na ulicama.
malo sam pregledala fejsbuk. i da, doista neke statuse/štagodove.
ne razumijem.

mislim na nikolu koji kaže.
da mu je to ok jer njemu rijetki i trebaju.
mislim na to da ne znam tko meni treba.

mislim na to kako je zubarica fizički, pokretima tijela.
nekako podsjećala na miu. možda samo mene.

mislim na to da će sutra biti 4 divne drage žene u maksimiru.
i da ću im ja možda biti njihova peta.

mislim na to da je ok da je nekad jednostavno kraj.
ali zašto ga onda ne osjetim. da je.

mislim i na to kako me pisanje. kao neke hodanje.
prebacuje dalje. iako ne vidim (najčešće) momente prebacivanja.

još sam uvijek negdje umorna od tuđih pravila ili šta je to uopće bilo.
mislim o tome kako se prebaciti.

mogu živjeti u svijetu nerazumijevanja. mogu promatrati.
mogu voljeti. mogu se vječno zaljubljivati u ljude.
ne moraju čak ni biti samo djeca i psi.
nekad više, nekad manje prostora za to.

ne želim imati pravo.

zubarica mi je rekla - dobro, sad ja pričam.
i stala sam. kad sam joj bila previše.

mislim na sve te situacije kad sam ja previše i kad su drugi meni previše.
koliko je načina koji su bolji za odreagirati.

mislim o tome kako stvarno. dolazi vrijeme.
da ne preuzimam odgovornost za ono.
što sam drugima. nego samo što su oni meni.
jer su napokon oko mene odrasli ljudi.
koji mogu brinuti o sebi. sami.

čudno je kako djeca to bolje pokazuju.
čudno je kako je s njima lakše komunicirati.

mislim i na to kako mi s jedne strane kažu da ne znam.
očistiti svoju sobu. svoj energetski prostor.
i zubarica koja kaže - imate najčišće zube u zagrebu.
(to, naravno, nije točno i samo je figjur ov spič,
ali je to ekšli izgovorila i bila je jako simpatična tad :))
mislim kako valjda ništa od toga nije točno.

i šta onda dalje? čitati stvari i ne učiti iz njih.
čitati, gledati. iz čistog užitka. iz puke. životne razbibrige.
kao seks... kao boje. kao ples.
kao glazba koju uopće nemam u sebi, ali ponekad pjevušim
jer sam valjda neke glazbe putem mrvu i posudila...
(pjevušila je i zubarica)

mislim i na marinu. koja me pitala.
jel ja stvarno ne mogu malo.
ono kao. malo po malo. mali koraci.
i kako sam joj rekla da ne. ili uron ili ništa.
i istodobno se pitala. hoću li sad opet.
izmigoljiti iz toga. jeguljasto.
ili ću nastaviti moći malo po malo.

svačije malo je drugačije.
a svejedno smo istiji nego zvučimo riječima.

.
objavi.

nova protočnost.

mogu li se, trebam li se... premještati po prostorima, naslovima, izazovima.
negiram li neku svoju jednu stvarnu potrebu?
ili sam ja sve te potrebe raspršene kroz boje, prostore, misli? nemam pojma.
treba li mi zaista potreba?

dobro mi je ime. za molitvu.
možda mogu biti limitirana. nebom i zemljom.
možda mogu putovati bez da se krećem prema pravilima koja sam do sada.
hm. ne mogu reći poznavala. samo smišljala za sebe.
i ne držala ih se.

bojim se.
nekako su mi se nakupili strahovi koje nisam ni znala da sam opet.
suvenirala. glupo je suvenirati strahove. ali omakne se čovjeku poput mene.
sad te suvenire treba polako raspustiti.

nisam magdalena. još od doba olivera mi je to najbolje ime za molitvu.
možda je nina onda. drugo najbolje. za to.

voljela bih moći. svaki dan od danas. upiti jednu priču.
samo jednu. može to nekad biti knjiga, može to nekad biti pjesma.
ili film. ali da je priča u cijelom jednom danu. i da je idući dan.
za novu priču. voljela bih tako provesti godinu.

spontano sam, šećući. sjela na kavu u kafić.
*courage*
nisam planirala. ali intuitivno sam valjda znala. da mi treba.
prihvaćam pomoć i svo ohrabrenje svemira.
prihvaćam. priznati da stvarno nisam znala bolje.
iako sam silno htjela. i da ću tek polako naučiti bolje.
probijajući se kroz nove nivoe nespretnosti.

danas sam izašla van. u onoj mojoj skoro vječnoj haljini.
na sebi nisam imala ništa. osim haljine, japanki i gumice za kosu.
mi smo se isprepleli.
nosila sam ruksak, ali on nije bio 'na meni'. bio je neko zasebno tijelo.
ne stopljeno s mojim današnjim kretanjem. ali neko prijateljsko tijelo.
nije mi ga bilo teško nositi.

danas bi htjela baciti 100 stvari koje ne trebam.
prvih sto je uvijek lako... gomila je malih nepotrebnih papirića.
i prvih 500 je lako jer sam suvenirila štošta. ali tamo negdje... kad zakoračim.
kad se počnem širiti sve više.
drugi mi kažu da je vrijeme za razum, da je vrijeme za sužavanje...
a iz mene se širi i rasplamsava... dugovremena suzdržanost.

dobro bi bilo da se... ne objašnjavam previše.
da ne rastočim energiju u nigdje.
ili je zablokiram u male pužaste vrtloge. neupotrebljive.
dobro bi bilo da se širim i tražim prostore.
kao ples.
kao što kaže gabrielle. tražiti slobodan prostor.
dobro bi bilo i da se ne zadržavam previše.
na isprikama ako pogrešno procijenim da je neki prostor zauzet.
oprosti je dovoljno. i samo se malo. pomaknuti.
tamo gdje nikoga ne guram i gazim.
dobro bi bilo da se redovito, higijenski, svakodnevno, prisjetim tko sam.
kako se ne bi događalo da me zbune tuđa objašnjenja o meni.
kako se ne bi događalo da pomislim da se moram braniti
iako znam da me nitko ne napada...

dobro bi bilo i da napišem nešto. o šibeniku.
iako znam da neću znati kako.
*ali to te ne bi trebalo spriječiti*,
naučila me jedna čudesna mala sofija.

dobro bi bilo da ovo uspijem.
raditi što češće.