uobičajeni font

danas sam bila kod zubarice.
bila je lijepa i plesna i mekana. divna.
smijala se i sva je ritmična.
kako budeš zubarica s tim plesom u tijelu.

košmar mi je u glavi. onakav vateni, za koji misliš da je ok.
košmar mi je možda i u osjetilnom sustavu.
raspršuje se polako, barem se nadam.

8 godina nisam bila kod zubarova.
pitala me zašto. ispričala sam joj.
štajaznam, valjda nisu neki razlozi, ali su moji.
kaže ona:
*imate jako čiste zube.
i ovo kamenca je ništa za 8 godina.*
malo sam se osjećala valjda kao moja mama.
kad joj kažem da tonka kaže da sam sjajna.
ja sam tim svojim dragim zubima.
sigurno isto govorila da su nedovoljni.

izgubila sam se u tome.

rekla mi je da popijem nešto protiv bolova.
nisam. htjela sam. ali nisam nigdje vidjela apoteku.
rekla mi je *bol je precijenjena*.
onda sam se pitala imam li ja bol više.
nisam sigurna uopće šta to sve znači.
onda sam ležala. i jako zaspala.
probudila se ponovo košmarna.
nije me bolilo.
još me ne boli.

ne znam kako sam se odjednom našla tu.
na toj strani emocije.

i odjednom je petak. rano popodne.
kazaljke kažu da me netko voli. tako kažu i neki natpisi na ulicama.
malo sam pregledala fejsbuk. i da, doista neke statuse/štagodove.
ne razumijem.

mislim na nikolu koji kaže.
da mu je to ok jer njemu rijetki i trebaju.
mislim na to da ne znam tko meni treba.

mislim na to kako je zubarica fizički, pokretima tijela.
nekako podsjećala na miu. možda samo mene.

mislim na to da će sutra biti 4 divne drage žene u maksimiru.
i da ću im ja možda biti njihova peta.

mislim na to da je ok da je nekad jednostavno kraj.
ali zašto ga onda ne osjetim. da je.

mislim i na to kako me pisanje. kao neke hodanje.
prebacuje dalje. iako ne vidim (najčešće) momente prebacivanja.

još sam uvijek negdje umorna od tuđih pravila ili šta je to uopće bilo.
mislim o tome kako se prebaciti.

mogu živjeti u svijetu nerazumijevanja. mogu promatrati.
mogu voljeti. mogu se vječno zaljubljivati u ljude.
ne moraju čak ni biti samo djeca i psi.
nekad više, nekad manje prostora za to.

ne želim imati pravo.

zubarica mi je rekla - dobro, sad ja pričam.
i stala sam. kad sam joj bila previše.

mislim na sve te situacije kad sam ja previše i kad su drugi meni previše.
koliko je načina koji su bolji za odreagirati.

mislim o tome kako stvarno. dolazi vrijeme.
da ne preuzimam odgovornost za ono.
što sam drugima. nego samo što su oni meni.
jer su napokon oko mene odrasli ljudi.
koji mogu brinuti o sebi. sami.

čudno je kako djeca to bolje pokazuju.
čudno je kako je s njima lakše komunicirati.

mislim i na to kako mi s jedne strane kažu da ne znam.
očistiti svoju sobu. svoj energetski prostor.
i zubarica koja kaže - imate najčišće zube u zagrebu.
(to, naravno, nije točno i samo je figjur ov spič,
ali je to ekšli izgovorila i bila je jako simpatična tad :))
mislim kako valjda ništa od toga nije točno.

i šta onda dalje? čitati stvari i ne učiti iz njih.
čitati, gledati. iz čistog užitka. iz puke. životne razbibrige.
kao seks... kao boje. kao ples.
kao glazba koju uopće nemam u sebi, ali ponekad pjevušim
jer sam valjda neke glazbe putem mrvu i posudila...
(pjevušila je i zubarica)

mislim i na marinu. koja me pitala.
jel ja stvarno ne mogu malo.
ono kao. malo po malo. mali koraci.
i kako sam joj rekla da ne. ili uron ili ništa.
i istodobno se pitala. hoću li sad opet.
izmigoljiti iz toga. jeguljasto.
ili ću nastaviti moći malo po malo.

svačije malo je drugačije.
a svejedno smo istiji nego zvučimo riječima.

.
objavi.