dan.

dan.
pisala sam riječi na oblake. za vizitkice.
uporno i sporo.

a onda sam kratko otišla u maksimir preuzeti šapicu.
koja se u roku od 20 minuta. uvaljala u drek.
kako sam ja naivna i nemam psa, dobronamjerno sam joj.
htjela očistiti blato s tjelca.
osim što to nije blato.
tako da smo se, obje drekave, uputile oprati to.

i tako. pokušajte vi uloviti šapicu u maksimiru.
bez trikova ništa.
ili sile svemira. tko zna.

uglavnom. u nekom trenu ona skače u visokim lukovima.
i brzo juri. naganja neku pticu. u golemim krugovima.
ptica leti u krugovima.
u nekom niskom letu, na oko metar i pol.
možda dva.

ja sjedim na podu kraj vode i smijem se.
i brinem kako ću je uloviti i koliko dreka ćemo uspjeti oprati.
brinem, ali me igra lovice nje i te ptice. raduje.
ometa me u brigama.
sjajne su.

srećom je ožednila. pa sam je upecala.
i onda kreće kupanje. gledala me kao najveću izdajicu.
ukopala se. kao ono. ja sam baš zamislila tako naš izlazak.
i gnjavim je. kao ono. ja sam je poslala u drek i sad je mučim.
kao ono. svisnut će od vode.
i tak.
nekako smo se dovele do malo reda. ne skroz.
ni približno skroz.

i po ne znam koji put. isti onaj osjećaj.
koji mi rade djeca i psi.
da jednostavno ne mogu na njih biti ljuta.
i to mi je tako dobro...

a kad se samo sjetim da sam se na početku šetnje pitala.
treba li mi možda sladoled. prije nego odemo u šumu dublje.
o da, itekako mi je trebao!!
dobro da sam si ga kupila.

pa sam otišla na kavu s ivanom
i šapicom koja je bila šarmantna unatoč dreku.
i saznala sam da mirna nije samo moj najdražić.
bila je to baš lijepa kava.

onda sam se vratila doma. mama je vadila koštice iz višanja.
nekim plastičnim koštovadom.
pričale smo puno i pisala sam još riječi na vizitke...

pored toga sam pisala i neke druge riječi.
toliko je lijepih riječi.
koje samo možeš čitati, pojedinačno. i biti očaran.
bez da odeš u rečenice.

na kraju sam s mamom puno pričala
o tome kako sam bila zaljubljena u predraga.
predrag se ne zove predrag, ali mama ga je bila tako zvala.
i kako mi je, kad je on nekako slomio sve moje, rekla.
da ne brinem, da će on naći neku drugu brzo.
pričam joj to i smijemo se i pita me.
'zašto sam ti to rekla?'
'a štajaznam zašto, možda nisi znala kako da me utješiš.'

i onda smo pričali o predragu. i cijeloj toj avanturi.
brdo malih stvari koje nismo znale.
bilo je lijepo.
na kraju mi je rekla - kako ih ti sve takve nađeš? :)
pa sam joj objasnila da uopće nisu svi takvi.
uglavnom.
baš mi je bilo divno to.
pričati dugo dugo.
o ljubavima i čudima i tome kako smo lude kad smo ljute.
ona bi recimo izašla iz auta i ljutito pješačila otkud god.
ako je ljuta.

i tak.
massimo cijeli dan.
pjeva da neka mi plove brodovi.
meni meni.
možda i tebi tebi.