toni cetinski uporno pjeva. istu pjesmu.
lijepo je kad možeš nekoga zamoliti da to radi na ripit.
rastrojenost mi je. neka pozitivna.
spavam u razna vremena, disanje sam otpustila s popisa...
ne znam ništa.
dani prolaze. vidljivo sam u njima. a nema me.
ne razumijem to.
nerazumijevanje me trenutno nimalo ne smeta.
sama prema sebi sam to.
šutim u prostorima.
biram pogrešne riječi za prava stanja.
ne znam jel to radim polunamjerno/birano
ili zaista nemam drugi način.
zaboravljam. čini mi se tako.
ne znam jel ne pamtim ili pamtim tijelom.
ili zaista samo zaboravljam.
pitao je ante kaj bi bilo da s 4 banke.
moraš krenuti ispočetka.
saznat ćemo ubrzo...
iako nikad nisi više sasvim na početku.
a nikad i nisi sasvim došao do kraja.
pretapanje se neko dogodi.
sve što sad pišem je već prošlost.
a nemam riječi za ono drugo.
ajde... barem nema nikoga da me pita.
"zašto više ne pišeš kao nina?"
pa da se u meni sruši sve.
barem nema nikog da u meni sruši sve.
i vrati me na neki tuđi početak.
treba mi hrabrost.
mislim u komadu.
mislim da više nije potrebno da je godinama gradim.
malo je zajebano što.
se više ne mogu sjetiti.
u čemu sam ono htjela biti hrabra?
pisanju, crtanju, fotografijama, izloženosti?
vlastitom glasu i odabiru boja?
puštanju da ljudi odu od mene?
puštanju da ljudi dođu do mene?
jebiga. ne sjećam se...
Nema komentara:
Objavi komentar