evo me doma.
žulja me odjeća. natočit ću čašu vina i narezati neki debeli sloj.
neke salame.
dan je trajao i trajao.
sad sam bacila oko na prethodni post.
čini mi se da sam proživjela barem tjedan od tada...
želim sve zapisati.
a ne mogu. šta se može. ne mogu...
ali mogu pisati puno, dugo, gusto. za neke potencijalne buduće dane.
da se prisjetim. ili da se samorazumijem. a možda me i još netko uspije. razumjeti.
jučer sam imala jedan divan razgovor o kondomima.
ne znam zna li itko od sudionika da je bio divan.
ali mislim da je ista vrećica kondoma. dvaput izazvala.
isto ushićenje. neko neočekivano, naivno.
jako mi se svidjelo.
danas sam.
putovala.
jučer sam isto putovala.
zapravo.
danas sam.
putovala. stigla. doručkovala na drvenoj klupi.
zabrinula se.
imala dva reikija, drugačija, ista.
danas smo išle u kik po naljepnice i u leggiero na kavu s mini krafnama.
pokušala sam odgovoriti na pismo.
kupila sam 3 male majice koje su u biti potkošulje.
ali ja nikad, ni zimi, ne nosim potkošulje. pa su majice.
onda me nazvala mama. s mora. saznala je da nisam oprala kadu :)
pa sam oprala kadu. i prijavila to.
mozak mi cijelo vrijeme ne radi baš. ali tek sam kasnije.
saznala da je temperatura toliko visoka da je najvjerojanije u pitanju tlak.
onda sam mislila na neke ljude puno, bez da brinem, samo nekako.
razgranato i puno i široko.
onda sam. uspjela kupit pokaz.
nakon što jučer dvaput nisam. (nije bilo do mene, ali nema veze)
onda sam ostavila na kopiranju. knjigu o plesu.
onda je mali dječak. pobijedio u učilici puno puta.
i pričali smo o tome kako ja već imam japanke.
a on svoje još nema. vani. ja ne znam šta bi o japankama rekla.
i gledam tog malog dječaka. kad je umoran. malo.
i pitam se je li njemu lako biti mali dječak.
i je li meni nekad bilo lako biti mala djevojčica.
čitamo medu tobija, jedno 4-5 puta zaredom.
medo tobi u vrtiću. kaže da se ne igraju doktora.
i kaže mi da cure crtaju. a dečki ne. jer dečki ne znaju.
ja mu kažem da mogu i dečki. i ne znam jel mu kažem to kako treba.
onda.
se inga i ja ne možemo.
dogovoriti oko pive, sladoleda, vinceka, maksimira, dotrščine.
i ja se pitam zašto kompliciram.
uzmem prvi sladoled i prihvatim da kupim prvu pivu.
u dućanu. kad me pokupi.
(ne znam zašto mi treba piva, kasnije saznajem da je toliko vruće da mi zato treba)
onda ide dio. kad je čekam na okretištu dubrava.
tamo di je voljeni vukovar (mislim na sandru, mislim na anku i mislim na ljiljanu).
ona mi maše iz auta... ja mu prilazim.
pjevam odvažno - don't let the sun catch you crying... i ne ulazim preduboko u emocije i sjećanja.
ali ulazim u auto.
ili barem pokušavam. jer je zatvoren.
onda pokušam opet. i dalje ne mogu.
možda bi probala i treći put.
ali me čovjek iz auta pogleda čudno.
pa ja pogledam prvi sljedeći srebrni auto.
u kojem inga umire od smijeha. i valjda nevjerice.
ili, vjerojatnije, vjerice. ipak me već malo poznaje...
i na kraju sjednem u njen auto.
idemo prema dotrščini. kupimo pive.
dva tipa piju na poštanskom sandučiću kao da je šank, fotkala sam ih.
i dođemo do šume.
hoću joj reći kako je lijepa.
preformuliram to u zgodna jer ne znam i dalje baš.
s komplimentima.
ali ništa ne kažem još.
a onda ona kaže - jesam ti rekla da te volim?
ja možda imam čudne prijatelje, ali i oni imaju mene...
uglavnom. onda ispadne.
što valjda znaju svi osim mene.
da su dotrščina i maksimir - brat i sestra u doticaju.
i izbijemo na poznato jezero...
i onda svašta. sjedimo na klupi i pričamo.
ona pije pivu jer sam joj rekla da je to možda njen ljubavni napitak.
kao što je meni marina prošli put napravila jedan.
i tako ona pijucka. i navijamo za to. da joj se dogodi ljubav.
kakvu si želi i 'treba'.
dan je bio sjajan, opet.
u nekom crtiću kažu.
*baš sam ja sretan patak*
dugo nisam tu rečenicu koristila (znam i zašto).
u meni su još uvijek neispričani svjetovi.
neki od njih trebaju takvi i ostati.
neki ne.
vježbam naučiti/prepoznati razliku.
i jako bi lagala kad bi rekla da mi ta vježba ide kao od šale.
ali nimalo ne bi lagala. kad bi rekla.
kad ću reći.
da mi ide skroz ok.
eto.
Nema komentara:
Objavi komentar