idem si natočiti čašu vina.
i možda ću još stići. jesti. otuširati se.
pomalo se spakirati. bivati...
pa krenuti.
tonka mi je pomagala pospremiti sobu.
puno mi je pomagala. u koracima.
nježno. strpljivo.
nije to velika soba.
ali je nešto u tome moje veliko i kompleksno.
jutros smo bile na radionici.
ali zapravo.
bile smo jučer na pivi. pa smo nakon pive išle na radionicu.
gdje smo radile glinene zdjelice.
ja sam se zalila vodom, potrgala kutiju i skoro zeznula zdjelicu.
bila mi je malo svojeglava.
tonka je bila oduševljena svojim zdjelicama.
ja sam napravila i drugu.
to nam je bilo dosta jer su bile mokre.
i trebalo ih je na rukama po kiši nositi doma.
pa nismo. mogle/znale.
kako ćemo. zato nismo više.
onda smo.
otišle dalje. na pivu/kavu.
i razgovor o nečemu o čemu smo već pričale brdo.
a nismo znale da smo si rekle. :)
onda smo skupile zdjelice, ona ih je nosila.
i otišle u ledanu. sve neki novi (meni) prostori.
zagreb me zaljubljuje. u sebe.
zaljubio bi me i prije da sam mu dala da ulazi.
otišle smo tamo. po evu.
ali eve nije bilo. eva je uzela lunu i zajedno su otišle u nema_nas_tu.
ali smo vidjele andreju i anu i maxa. i predivan prostor.
i onda je tonka rasipala svoje predivne zdjelice.
pa su bile zgužvane.
pa je andreja htjela spasiti stvari i gurala je moje zdjelice.
onda smo shvatile da su u sigurnim rukama
i smijući se jako smo otišle. doma.
zdjelice se sad tamo suše. zgužvane. :) naše.
onda sam otišla doma.
gdje su bile eva i luna; luna i eva.
koje su. prelijepe. prelijepe djevojčice djevojke.
i ja sam kao tamo čuvala njih.
a zapravo smo crtale. i pričale o dečkima.
i učile su me kako postoje kriteriji.
i sviđali su mi se njihovi kriteriji, zapisala sam si šalabahter.
i njihov svijet i njihovi pogledi.
onda su mi pokazivale kako se nose štikle.
to nisam zapisala, samo znatiželjno gledala.
jer nekako. mislim da to neće na mene ;)
onda sam htjela spavati na kauču.
eva je pitala - hoćeš krevet?
luna je rekla - ona ti zaspi i na stepenicama, njoj je kauč premija.
ipak sam pristala na krevet. a eva mi je dala i sunčane naočale na srca.
valjda čovjek ne može spavati bez toga.
onda je bilo jutro.
i bilo je ljubav svuda. u prostoru u njima i spremanju.
i rečenicama u sjajnim očima u pospanosti.
eva je otišla na skijanje.
luna i ja smo popile kavu.
tako su velike odjednom.
i tako prekrasne.
znam da ne mogu zapisati sve
znam da ne mogu zapamtiti sve
znam i žao mi je
onda smo tonka i ja našle radionicu crtanja malih razglednica.
bilo je sjajno i meko. čovjek koji ju je vodio je divan.
zaljubiš se u njega kao biće.
jasnoća, čistoća, jednostavnost i divne ilustracije.
sjedili smo u parku. i vani to radili.
meko i lako. jednostavno.
u jednom trenu sam gledala nekog djeda kako stavlja veš na sušenje.
na svom balkonu prepunom stvari.
zagreb, kao beskraj gradova u koje sam se zaljubljivala.
baš onda kad sam od zagreba... hm. bježala?
ma ne znam.
bolje da zapišem ikako nego nikako.
ali ne mogu ni blizu neke stvari... pozapisati.
toliko su lijepe.
toliko je ljeto lijepo.
i ovo kasno proljeće.
i eto.
idem sad.
vratit ću se za nekoliko dana.
Nema komentara:
Objavi komentar