dovoljnost i postignuća...

nedjeljno je kasno jutro.
pijem kavu s cimetom.
pitam se šta da još u nju dodam.

opet sam snuzala alarm skoro beskonačno.
onako... od pola sedam do pola deset.
svakih pet minuta.
znam neke koji bi me ubili na trećem snuzu :)
ali vodim se motom jedne šibenčanke.
triba ga koristit.

zaboravim da trebam pisati šta je bilo.
a ne šta još u budućnosti trebam.
to mi donosi mir.
napraviti, zapisati.
iako trebam tu i tamo i popise za budućnost.
ali ne trebam toliko puno.
nekako mislim da možda ipak neću zaboraviti želje.
koje godinama želim.

pustiti željama da dišu.
da se razviju. da postoje.
da idu svojim smjerom.

puno mislim na mamu i tatu.
i hrvoja. puno i nježno. s odmakom, fizičkim.
razmaknuti smo u gradovima.

danas mir. blagost.

ujutro sam malo igrala duolingo.
moram se sjetiti da je to samo igrica. da to nije tečaj jezika.
ili ne znam kakva kazna. nego igrica.
koja me dosta dobro zabavlja.
zaradila sam 12 lingotsa jer sam prešla na level 12.
njemački i dalje ne znam.
pa me kopkala rečenica ivanova.
da nitko ne zna njemački, čak ni oni koji u berlinu žive dugo.
htjela me obeshrabriti. da ne igram dalje.
ali nešto u meni je reklo da ok.
onda neću ni ja nikad znati njemački.
samo ću igrati duolingo. dok god ima njemačkog.
kad se njemački potroši... igrat ću talijanski.
ili već neki jezik.

ma tko kaže da se uopće mora naučiti?
samo ne odustati... od nečega što voliš.
a ja volim riječi. i volim duolingo.
i volim fotografije.
i volim čitati. i volim šetati. i volim voziti bicikl.
i volim plivati. i volim trčati u malim dozama.
i volim prati suđe.
i volim oprati prozor ili neke površine.
i volim pisati pisma.
i volim grliti neke ljude.
i volim intenzivne boje.
i volim nekad bojama utišati intenzitet.
i volim učiti kako se papiri mogu pretvoriti u tekice.
ili čak u pismotekice. ili čak u knjige.
i volim raditi girlande.
i volim učiti meditirati. učiti mir i sjedenje s mirom u sebi.

i volim pjevati neke stvari. komade pjesama.
i volim pisati i gledati kako na praznom prostoru rastu slova.
brzinom svih čuda svijeta odjednom.
i volim učiti nove stvari (samo što krenem odjednom sve i zapetljaju mi se noge i padnem.
i onda se ne dignem odmah nego prvo plačem jer sam pala pala pala i nije fer nije fer nije fer).

i volim plesati vlastite pokrete koji nisu oni u kakve se zaljubim kod drugih.
i volim gledati filmove.

i volim neke hrane.
netko tko voli toliko toga.
se ne bi trebao opterećivati u onolikoj mjeri u kojoj se ja nekad.

to bi baš mogao biti dobar rimajnder za zid.
samo da smislim kako da ga sročim.
da bude kratak, a da obuhvaća sve ovo.

razmislit ću.
smislit ću.
<3

takav predivan dan...

jedan od onih dana kad.
pustiš da se život sam okrene u pravom smjeru.
već danima snuzam alarm od jutra... i onda u polusnu obavim neka.
otpuštanja misli. štajaznam. drugi to sigurno brže i bolje.
ali nisam drugi. nisam čak ni prvi.
samo sam ja.

uglavnom.
trebala sam jesti jaja cijeli dan. takav je bio plan.
jaja je trebalo kupiti. takav je bio plan.
i onda bi se valjda koprcala kroz zadatke i sve u danu.
malo po malo. progurala ih, kroz ove i one emocije.

ali ja sam kupila banane. pa šta. i one su žute. kao jaja.
i hodala sam kvartom i doručkovala.
možda zato što sam ujutro napokon dovršila knjigu.
zbog koje sam plakala. prije par dana.
onu koja je bila prelomila nešto u meni.
i svidjela mi se.

onda sam, nakon šetnje i banana, krenula u lidl. po ta jaja.
a tamo sam srela još i paradajz i tetu.
paradajz nije imao ideja ni prijedloga.
ali mme teta pozvala k sebi na kavu,
a ja sam. valjda zbog banana i šetanja.
zaboravila šta sve doma moram.
pa sam otišla k njoj na kavu.

tako da sam sjedila u njenom divnom malom vrtu.
pila s njom kavu. gulila jabuke. ribala jabuke.
pričala s njom.
u meni su spontanost i opuštenost zauzimale sve veći prostor.

onda sam otišla doma. po mobitel, bicikl i kuverte.
mobitel da slikam vrt. toliko meni divnih dragih slikica.
za ispuniti me.

biciklom sam u dva navrata otišla u plodine po kavu. njoj.

onda sam uz štrudlu od tih ribanih jabuka.
igrala s njom belu. iako sa mnom ljudi ne vole igrati belu.
barem ne oni koji vole igrati belu.

i to je trajalo toliko dugo da sam mogla.
poslije još i malo trčati.
a onda se otuširati. pojesti jaja.
i s ingom otići proštetati.

dan koji je izbalansirao tjedan.
i smirio me jako.

jel se mora svaki dan disati?

ujutro sam ustala jer je pozvonila teta rezika.
bila je tu kratko.
bila je tako nježna prema meni.
njene prekrasne oči.
pričala mi je o plinu. o stanovima u njemačkoj.
o kristijanovoj ljubavnoj priči.
o tome kako gori portugal.
o stanku koji je bio deset godina stariji.
o tome kako je penzija važna.
o tome kako ljudi nešto neće.
smijala mi se nježno.
stvarno je bila kratko.
ali ono što je pričala ostalo je u meni dugo.

nisam trčala još ništa.
ne trči mi se sa svim ovim u meni.
po vrućini.
nekad uspijem. nekad ne.

ostalo isto puno nisam.

ali eto.
poslala sam neki dan 2 pismotekice.
i jednu sam dala maji. to je 3.
to je 1,5 % napisanih pisamaca. od 10000.
to valjda nije malo za jedan tjedan - riješiti.
dugo već stoje napisana...

dan se vukao.
skoro da se ne sjećam.
kao da se svakom sekundom kad bi išla naprijed.
brisala neka sekunda prije toga.
i tako pomalo... zaboravljam, ne primam.
štajaznam.

oprala sam prozor.
pomela kupaonicu.
pomela svoju sobu.
otpuštala tuđe načine promjena.
čišćenja.
maminih uputa.
ja ne znam biti ona.
niti želim.
želim da je ona ona, a ja ja.
poluopran prozor.
ponovit ćemo.

da. baš se vukao dan...
na kraju sam jednostavno odlučila da je dosta.
i da idem sama u dugu šetnju.

i da ću iz glave izvući popis.
ne svega onoga što još trebam.
nego svega onoga što sam u zadnjih nekoliko tjedana.
napravila. ili su mi drugi pomogli napraviti.

stati. pobrojati. zahvaliti. disati. šetati.
tako.
ni manje ni više. nego točno tako.

winnie nema pojma; četvrtak je uf.

ako sam jučer mislila da je teško...
danas je bilo još čudnije.
puno sam puta prošla kroz to.
a ipak odumiranje nekih starih dijelova mene.
me još iscrpi. uplaši. ne znam kako i šta.

jučer sam pogledala film jer sam popodne preležala.
danasmi je inga dala da joj do zadnjeg trena mogu odgovoriti.
želim li na bana ili ne.

željela sam sladoled.
i bananu.
onda sam s njom podijelila i malo pizze.
a onda i pivu navečer.
malo sam plesala bosa.
malo sam pjevala s banom i ingom i mislila na zvonku.
malo sam sjedila na podu.
inga je rekla bravo što nemaš svoju uobičajenu zelenu haljinu.
a onda mi je poslije u autu.
rekla - pa ti si na konju. i brzinski rekla nešto.
o muškoženskim odnosima.
nešto što možda nije univerzalna istina.
nego njeno iskustvo. ali različito od mojeg.
pa sam je oduševljeno gledala, slušala, upijala.
da vidimo hoće li se to i mene ticati nekad.

preživjela sam dan.
hvala mu.
hvala svim sudionicima.
a sad neka nestane!
i neka sam sutra bolje/bolja.

procesi.

uf.

dan od težine.
zubarica je sa mnom završila do ljeta.
ja sam u slojevima nesigurnosti.
gule se s mene.
ali osjećam ih. idu...

opet mi se dogodilo. nešto što mi se često.
sjedila sam tamo.
i procurila mi je krv na zubarskoj stolici.
po stolici. po haljini.

rekla je zubarica -mi ćemo vam pomoći.
i ponudila mi je tampon. i vlažne maramice.
tampon meni nikad nije funkcionirao.
pa ni tad nisam htjela.
samo sam rekla da ne.
imala je, srećom, uloške.
sve je prošlo lako.
ali ja sam se unutra.
opet rasipala.
i krenula van po kiši.
i vjetru. s krvavom mrljom po haljini.
nije me bilo strah ni sram kao nekad.
bila sam samo. ne znam.
plakala sam. iako sam znala da je sve dobro.
iako sam znala da me paze.
da mi ljudi pomažu i žele pomoći.
iako sam znala da nije ništa strašno.
da mogu. da budem.
da ima prilika.
iako sam znala da mi ni kiša ni krv ne mogu ništa.
plakala sam jer nisam znala bolje.
i plakala sam od zahvalnosti što su takvi ljudi oko mene.
plakala sam i bila nijema.
nisam mogla hvala reći nikome osim svojoj dubokoj nutrini.

otkazani banovi ne smetaju...

jučer navečer.
inga i ja.
pljusak. marijan ban otkazao koncert.
nas nije smetalo ništa.

nosila sam til suknjicu.
nekad sam se sramila.
til suknjice.
danas se još uvijek sramim.
onih dubljih stvari.
ali razmičem sramove.

sjedile smo na kiši i smijale se.
pile smo pivu i ponekad malo pričale same.
ponekad s tomislavom.
bilo je tako puno jednostavnosti voljenja.
stvari na pravom mjestu.
kretala sam se po paučini iz bajke.
nisam morala nikome objašjavati to.
nije bilo bitno jel to itko vidi.
hodala sam jako bosa po lokvama.
zaspala sam mirna.

a onda jutros/danas.
menstruacija. nelagoda.
kao da mi je prva, skoro svaka mi je tako nekako.
previše nešto.

zubarica.
njih dvoje su dugo dugo radili nešto mom zubu.
ja sam bila u raznim vrstama transa.
nešto u meni se pokrenulo.
nisam znala gdje ni kako.
osjećala sam da je otvoreno.
i da ne znam šta će sad biti.

i dugi dugi reiki.
to kako ja to sebi radim.
ne bi opće nikome rekla.
jer će mi sigurno reći da se ne može.
ali ja si napipam nešto.
i nešto mi se tako riješi.
nevidljivo.
moj reiki, moja ja.

sutra opet zubarica.
u meni nemiri.
smirujem ih...

entuzijazam...

entuzijazam se digne pa se spusti. 

svega ima. 

bila sam jučer kod tonke. 

držala malu macu. 

gledala cure kako su divne. 

i ostalo sam gledala.

bila sam umorna. 

nakon jutra. 

dugo sporo. 

danas isto. 

sporo. 

smireno.

ujutro sam sve posložila u glavi i bila sam baš dobra. 

polako.

da bar trčanje postane redovito.

slabe točke jake točke.

"slabost je nešto što nam može učiniti veliku uslugu, ako si priznamo da je imamo."
(tao mede pooha, benjamin hoff)

dakle šta.
jučer sam se emocionalno raspala na skoro totalnu glupost.
čitam knjigu. i pokušavam je završiti u istom danu.
neki moj izazov sa samom sobom.
na stranici 180 sam silno sretna jer ima još samo 40-ak stranica.
veselim se kraju, raspletu i sve to.
kratko zatvorim knjigu.
i skužim da sam na pola.
kako mogu biti na pola ako sam na 180/217?
pogledam zadnju stranicu - 342.
lom.
nešto unutra je puklo.
i val tuge. razočaranja. prevarenosti.
obeshrabrenje. nedovršenost. nedovoljnost.
usamljenost.
nevjerojatan val.
plakala sam tako tužno i jako.

i ništa... prošla kroz to. ali trajalo je ostatak dana.
dijelom dokučila zašto je došlo.
dijelom i nisam baš...
nema veze.
poslije sam nastavila čitati i bilo je lijepo kako je nela spasila slona.

ok. to jučer.

danas.
sam otišla do maksimira trčati. plan je bio probati 2km.
prvi put ikad. nisam znala hoću li moći. nikad ne znam.
hoću li moći.

došla sam tamo i bilo je prevruće za išta.
htjela sam se vratiti doma. ili možda samo malo prošetati.
ali sam krenula. istrčala malo više od 500 m.
pa hodala. pa još po mrvicu trčala.
možda sam skupila oko kilometar sve skupa. možda.
i onda se sjetim da mi je bitno probiti neka svoja ograničenja.
recimo oko 3 po treningu.
i pobrojah ih.

* odlučila sam trčati iako su mi drugi rekli da ovo nije vrijeme za trčanje.
to je odlično jer se nisam naslonila na njihovu izliku.
* otišla sam ujutro trčati iako to ne volim. ali pomaknula sam se.
* kad sam vidjela stazicu i vrućinu - nisam se okrenula - a htjela sam. ozbiljno sam htjela.
* kad sam skužila da nemam nikako volje istrčati 2km čak ni ako mogu - otpustila sam taj cilj za danas. i nisam bila razočarana sobom ni propitkivala se. samo sam ga pustila i trčala koliko mi je ok.
* kad nisam više imala nikakav cilj ni ideju, a htjela sam još malo trčati - odlučila sam trčati jedan krug ovako - hlad trčim_sunce hodam. što je super jer sam si bila fleksibilna i samozabavila sam se jer sam smislila nešto van plana.

i to je onda bilo dobro.
možda moj konačni cilj neće biti dosegnut u nekom zadanom roku.
iako svi tvrde da ja to mogu.
ali kako bi drugi znali kad ja mogu, a kad ne?
a možda će biti.
vidjet ćemo.

pa onda ajmo opet...
skalinada na repeat.
"tu se penje
 tu se pada
...
svaki korak jedna skala
svaka skala jedna nada"

možda bi danas voljela.

ispisati tekice do kraja.
i portugalske riječi.
pogledati film do kraja.
i pročitati knjigu.

možda bi danas voljela da sve to stignem.
a ako nešto i ne stignem.
da to dodam sutra.

možda.
ako se usudim poželjeti.
ako se usudim povjerovati da mogu.
ako se usudim usuditi.

curenje perfekcionizma.

kao da sam napravila male rupice po sebi.
kao sito, samo ne tako zgusnute.
da neke stvari mogu curiti van.

prala sam suđe i čekala tonku/martinu.
i mislila kako još uvijek kompliciram.
iako bar s njih dvije znam da sve bude lijepo.
a ipak. ja ne lovim ritam.
i nekako. ovo ono.
pa se prepustim.

i ok.

imala sam divan post u glavi.
onako, ciljano. na temu.
da nešto konkretno ekšli kažem.
o tom otpuštanju perfekcionizma na puno nivoa.
i benefitima koje donosi.
ali izgleda da uopće nije vrijeme za.
neke konkretne postove.

samo slova koja klize.
možda je to i dalje 'samo' trening lakoće i otpuštanja.
ono.
piši šta ti se piše... koga briga za konkretno.

ljeto je. već dugo.

ljeto je.
a kaže tomislav da je već neko vrijeme zima.
nisam uopće primijetila da je zima počela.
to je dobro.
ne voditi računa o tuđim godišnjim dobima.

vratila sam knjigu u knjižnicu.
zadnju.
sad zakasnina više ne raste.
sad stoji.
to je odlično.

stojimo na zrinjevcu.
tomislav pleše.
n: ja sam pročitala u tvojoj knjizi da ti ne voliš plesati.
t: to je bilo prije.

super mi je to da je nešto bilo prije.
i da se mijenja.

mirovala sam.
nisam uspjela trčati.
iako sam imala baš dobar cilj.

ali sam s ingom malo šetala.
nismo dugo izdržale.
nije se moglo baš disati.

jedem hrenovke i mrkvu.

provela sam divan dan s marinom.
onaj divan dan koji traje i ide meko.
i ne kužiš da se događa divan.
i ne kužiš šta si sve radio.
samo nekako.
kad se odvojiš.
shvatiš da je i jednoj i drugoj porasla vrijednost od toga.
ne znam koja vrijednost.
neka općenita, osobna...
vrijednost sebe, vrijednost dana, vrijednost iskustva, vrijednost vremena.
neka od tih vrijednosti.
ili svaka od tih vrijednosti.

ali svakako - objema.

i tako sad sama polako.
večeram hrenovke, kuhanu mrkvu i sirove tikivce.
izrezano na neke kockice i kolutiće.
i mislim si...

bilo bi divno da me nađe netko moj.
uskoro.
da zaspim kraj njega.
da se držimo za ruke.
da gledamo film.
da se ljubimo.
da mu diram trbuh i smijem se na njemu.
da mu šapnem teškoizgovorive stvari.
da mu dam da me vidi dok plešem.
da šutimo.
da pričamo.
da se izgubimo.
da se sakrijemo.
da uronimo u more.
da me nađe.
ili da ja nađem njega.

ima još toga.
ali nemam ja samo blog.
imam i svoje male privatne papire.
za još toga...

samo sam cendrava, ništa mi nije...

odcmoljila sam par tura danas.
valjda mi je dojadilo sve ispišavati.
treba nešto i odsuziti...

ah.

možda ne bi trebala jutro započeti slikama požara.
a i općenito. internetom.

išla sam u dm i knjižaru i dućan po hranu.
to je kao neki veliki shopping u mom mikrosvijetu.
emocije variraju. zadaci se čine golemi. ali izvedivi.
a onda samo neki mali slom.
cendranje (mogu do 10 minuta plakanja sad već i bez alarma.
ne treba mi više puno...).

i tak.
pa šta sad...
nije da svaki dan treba biti blistav.

iako sam dosta toga danas napravila.
tako da ne znam šta sam uopće plakala.
trebala bi biti ushićena!
ali ok.

možda budem ushićenija za koji dan...

novi tjedan kojem se veselim...

moj tjedni izazov gledanja svih filmova u kinu grič.
je skoro uspješno završio.
imam 6,5/7.
nisam imala živaca pogledati do kraja 'madame bovary'.
jebiga.

ide novi tjedan.
trebala bi imati više vremena.
ali.
napisala sam si toliko stvari u popis da ne znam jel to stane u dan.
ali to je dosta uobičajeno za mene.
ako neće stati... premjestit ću. obrisat ću. nešto ću.
neću plakati!
ne kažem to bezveze.
nekad jesam plakala.
to onda kad sam mislila da sam najgorić...

trčala sam jučer.
htjela sam u maksimir, ali nisam imala vremena.
pa sam se pomirila s tim da sam u kvartu.
mislim. lijepo je tu. uz potok i to.

uglavnom. trčala sam.
možda se čak usudim pomisliti da ću i ovaj tjedan.
trčati redovito. možda.
čak sam si zadala i mali cilj unaprijed.
inače to zadam direktno prije trčanja.

instalirala sam duolingo.
ne znam hoće li zaživjeti na mobitelu.
morat ću se obuzdati u želji da  učim turski, nizozemski.
mađarski. ruski. irski.

pokušat ću samo. redovito ponavljati njemački.
i/li talijanski. to ne bi bilo loše. ako uspijem održati fokus.
na samo jednom. ili samo dva. neki duži period.
a to mi uvijek zvuči kao gubitak...
ono kao - ja tu učim obični dosadni njemački.
a tamo negdje čekaju brojni drugi zanimljivi jezici...
kukulele.

ali eto.
instalirala. probavamo. testna faza. još nema postavljanja ciljeva.
osim da se držim istog/istih jezika.
ali smijem dva. ipak je to duo!lingo :)

mirna moja nedjelja...

cijeli dan jedem voće. baš mi je to lijepo.

pisuckam. preslagujem.

ne dam se uloviti u paniku.

a dalo mi se uloviti.

pišem liste izazova.

koje trebam/želim riješiti. 

što prije - to bolje. 

takve.

danas još 'madam bovary'.

iako nju baš nikako nisam voljela ni htjela.

ali eto. došlo nam je vrijeme.

pišem. pisuckam i pišem. 

razmišljam o idućem tjednu. 

veselim mu se. 

iako mi jutra znaju nekako umorno krenuti.

ali preokrenem ih...

sviđa mi se ovaj dan.

hladno je već par dana.
martina, preslatka s novom frizurom, je došla u kvart na kavu.
onda sam skužila da nova birtija nije birtija.
nego valjda pizzerija.

toliko nam je bilo hladno da smo otišle k meni na toplije.
na kave i pisuckanje i čavrljanje. valjda.

onda sam pisala pisala pisala. mala pisma.
onda onda onda.
je došao lovro na čaj.
ja sam kuhala jaja.

i onda smo išli. letjeti.
jer je lovro čovjek koji kroti avione.
i bilo je divno.
iako me iznenadilo da sam se ipak malo u tijelu trznula kad je avion mrdao.
ali sam krenula fotkati panoramu i zaboravila trzaj tijela.

onda smo išli u kino. gledati francuski filmu u griču.
taj mi se najviše svidio do sada.
a išla sam na svih 6 (sutra je zadnji) tijekom revije europskog filma.
odlučila sam da hoću.
vježbam provođenje odluka.

ide mi, za sada.

meni uopće ništa ne znači što je petak. isto mi je.

ugodan dan.

ugodne temperature.

uredno pohodim kino grič..

uspjela sam malo čitati napokon.

nije mi se dalo. pa me povuklo.

odveli smo ladu napokon u radionu. 

nije se nikome pokavario kuplung.

jučer sam zubarici htjela ispričati to o kuplungu.

ali me zaustavilo što nisam znala kaže li ona spojka, kuplung ili kvačilo.

uglavnom. odveli auto. spremili ga do jeseni.

brbljala sam u autu čovjeku od brckovljana do doma.

štaćeš.

saznao je štošta o obitelji.

mađarskom

trčanju. tuđem ozlijeđenom koljenu.

letenju.

brzini kretanja i uspjehu.

ljetovanju.

pivama.

mama mi je dala japanke, kapu i novac za ulaznicu. 

sve lijepo skupa upakirala.

time je ubila sve izlike.

guglala sam temine

imam 3 dana za pokušam.

ali o tome neki drugi put.

valjda. 

trčanje premještam od srijede.

dolijalo je.

nisam ni tako loša.

prosli put je bilo deset dana odgađanja i 4 pive prije treninga.

sad sam odgađala samo 2 dana i bez pive.

plus potegoh u maksimir.

istrčala 1,5 u komadu prvi put valjda ikad. 

to je mikropomak, ali moj je.

u pismima kaos vlada...

zbrkana evidencija.

morat ću to posložiti.

jučer sam poželjela dozvoliti si da crtam ružno, ali detaljno.

priču, a ne samo sliku.

nadam se da neću na to zaboraviti.

i tak.

jel četvrtak winnijev? sretni četvrtak i to?

čudan četvrtak.
ponovo zubarici. ali tek navečer.
cure su se družile.
ja sam im se samo za kino pridružila.

mama je otišla na more.
dobila sam knjigu koju sam poželjela.
a da nisam nikome rekla da je želim.

dobila sam divnu tonkinu ogrlicu.

malo sam gledala kako sjene u tinu padaju.
po zidovima.

pričale smo malo. na terasi.
zubarica i ja.

eto.

pomicanja.

jurcam cijeli dan. 

a nekako usporeno jurcam.

napokon sam napravila sve kuverte.

divnih su boja. rade mi radost. radostaju me. dostaju me. 

mama me stalno pita sta meni nije vruće. 

kako mi ne bi bilo vruće, sedam tisuća stupnjeva je...

smiješna je.

pijem vode. 

onak. 

napravim si kvadratiće i onda stavim kvačicu kad popijem čašu. 

nista bez kvadratića i kvačica. zaboravila bi.

bio je zastoj pa sam isla na borongaj.

tamo dugo nije bilo busa pa sam sjela na pod i pisala pismo.

jucer sam vozila prikolicu.

pa je čovjeku otisao kuplung i to nam je promijenilo plan. 

njemu vise nego meni.

volim lade samare. 

čudna vozila. divna.

na kraju smo spontano u kino išle ana i ja. 

svidio mi se filmic. i jako dugo nisam slusala chavelu vargas.

dobila sam i pismo na njamečkom.

čitala. skužila sam bit. ne sve. 

nije da znam njemački.

pa smo google translator i ja krenuli polako odgovarati.

bila kod zubarice. 

slagala puzzle u čekaonici.

njezin sin je napravio sjajne puzzle.

oduševio me.

zavrtilo mi se od anestezije.

ona je bila divnai pažljiva. 

rekla je - bez panike.

rekla sam da sam ok. 

onda je rekla - rekli ste da mi vjerujete. 

vjerujem.

dok mi je popravljala zub.

čula se carmen consoli u jednom trenu.

čudi me da sam je prepoznsala.

čitala nisam. 

trčala nisam.

ali idem u kino.

već je utorak? svaki tjedan isto!

čekam tatinog prijatelja da odvezemo auto.
dobar dio dana sam radila plan za iduća tri tjedna.
veselilo me.

i kuverte sam radila.
ide polako.
ja bi ih sve napravila.
budem.
samo ne odjednom.
uf.

idem i danas u kino.
sama.
trčala nisam.

htjela sam jutros.
pa sam se prekasno probudila.
pa ću se sutra probuditi ranije.

krenula sam s nekom kraćušnom promjenom u prehrani.
sviđa mi se.
i tak.

vruće mi je tu.
pa idem. negdje gdje mi možda neće biti tako jako vruće.

jednom ladom sim drugom ladom tam.

stvarno mi ne idu naslovi.
netko bi mi rekao da se ni ne trudim da mi idu.
to je točno.
ali mogli bi mi spontano i prirodno ići svejedno.
da nisu takvi!

uglavnom.
ustala sam u pola 4. nakon što sam valjda zaspala oko 1.
popila kavu i doručkovala da bi  bila spremna krenuti u 4.
kako smo se dogovorili.
ali se onda hrvoje budio vječno.
na kraju sam čitala knjigu dok sam ga čekala.
i samo sam mu rekla - ja ti vozim tak kak se ti spremaš.
sporo.

uglavnom. vozila sam tako polako. i malo brže.
u 5 ujutro. divno je bilo. on je spavao iza... i baš sam se osjećala.
meko i dobro.

stigli smo do tate. zamijenili lade.
i ja sam krenula nazad doma.
lada, crvena prikolica i ja.

malo sam bila umornija dok sam se vozila nazad.
i stala sam na kavu. čitala knjigu.
slušala dva muškarca koji su sjeli za moj stol.
pričali. čitanje knjige na odmorištu 'ravna gora' je skroz ok.
a i parkiranje na parking za buseve.
dugo nisam vozila tako.
divno je bilo.

onda sma došla doma, skršena. zaspala.
još sam se pokrila dekom jer mi je bilo vruće.
logično.
pa sam se probudila svakakva.
i odlučila u grič na reviju europskog filma.
nitko mi se nije pridružio.

do tad sam radila kuverte... vrijeme im je.

i tak.
e i da.
aktivirala sam mobitel.
sad se borim s problemima tačskrinizma.
ida kaže da se ona tako već 5 godina.
uf.
ali barem nisam više živčana na to.
pa mogu...

film je bio mek. šarmantan.
pasao mi je.
mislim da ću pokušati cijeli tjedan ići.
na sve filmove.
pa da (me) vidimo.

završen tjedan...

neke pripreme u glavi i se rađaju...
za nešto. za neku promjenu opet.

smiješni smo doma.
nas troje.

kako stvari stoje, morat ću kratko na more.
kratko.

rekla sam da mogu voziti nazad ladu s prikolicom.
a onda i da mogu voziti tamo ladu bez prikolice.
samo se nekako moram probuditi ujutro.
dovoljno rano.

trčala sam s marinom.
divne smo bile.
trčala sam prvi kilometar u komadu.
a onda smo još skupile krpice.
do 2 i pol.

izgleda da mogu trčati, makar sporo, i bez da popijem par pivi prije.
čudo ;)

ko_račići.

jučer sam trčala nakon 4 pive.
trčim ja tako i vidim kako tijelo može.
i po ne znam koji put shvatim.
da ću se malo morati pozabaviti karakterom.
i to da mi je dosada velika prepreka.
a ne bi trebala biti.

danas.
od jučer imam polunovi mobitel. valjda.
moram prebaciti karticu.
a za to moram prepisati poruke.
vječno slična priča :)

danas sam s hrvojem prala auto.
na žetone i krpice. zabavilo me jako.
gledala sam dlake po sjedalu.
i malo mi fale ti njegovimalomoji psi.

vratila sam napokon knjigu u knjižnicu.
htjela sam posuditi još 4-5 komada.
iako mi teče zakasnina.
i još me čeka vraćanje jedne.
u bogdana ogrizovića.
eh.
takav sam ja čovjek.

e i danas.
su postavljena dva nova izazova.
nadam se da ću ih ostvariti.
do 1.9. im je rok.

eto eto eto.
to je sve.

ma daj (okreni taj ringišipil...?)!!

pišem svaki dan.
ako nisam tu, onda brinem di sam i kako ću prebacit.

nisam trčala od prošlog ponedjeljka.
a danas je već idući petak.

jebe mi se. idem probat trčat.
popila sam 4 pive.
brat mi je došao.

zadnji put kad sam popila jednu pivu prije početničkog (drugog!!) treninga trčanja.
sam vozila martinu u ladi, živjela osmi mart, posvađala se s tatom na deset mjeseci.
skupila stvari iz zajedničkog doma s bivšim dečkom, nakon 5 godina.
saznala da se ženi.
propustila mu reć super foru - kako se ženiš, a tek sam skupila stvari iz stana.
i trčala brže nego što mogu.
raspala sam se jedno 11 puta prije nego sam znala da se raspadam.

ali nekako računam da sam sad više nego stabilno.
i da samo neću baš imati neke super rezultate.
ako idem trčati nakon 4 pive.

ali toliko mi je vruće i toliko sam htjela danima trčati.
da će se svaka današnja minuta brojati.

šta ćeš.
neki treniraju u ugodnim uvjetima. kao tonči.
neki traže nevolje. kao ja.
nije ni čudo da mi je rekao da ne govorimo isti jezik.

ciklus.

jedan reiki završen.

jedna malamala maca udomljena. 

upoznala sam ljude neke. 

proširenje obitelji. 

došla sam doma iza ponoći.

napravila si još jednu kavu.

napokon popisala knjige. 

napokon pisala pismo.

i počela čitati. 

'tao mede pooha'.

neki ciklus završen. 

novi počinje.

treba mi sporiji tempo.

a istodobno brži.

sreća da sad znam gdje mi treba sporo.

a gdje brzo.

pa ću si to dati idućih par dana.

neki naslov za još jednu srijedu

fantastično mi ide s naslovima ;)

dan dug. opet.
ujutro sam jedva ustala.
nakon dvosatnog reikija.
osjećaj je bio divan.
baš se pitam postoje li negdje pravila.
koja bi mi netko htio dati da mi kaže da se to ne može.

ruke na sebe i pustiti.
i nakon dva sata mi je tek bilo dosta.
nisam ni znala da je toliko prošlo.

onda sam nosila kantu teti.
i s mirnom se čula u hodu.
rekla je da ćemo nešto riješiti u hodu.
to mi je bilo tako sjajno.
u hodu...
s tetom sam popila kavu, neplanirano.
i fino smo si popričale.

taman sam dojurila doma.
kad je stigla mama s mora.
mi smo si isto fino popričale.

skupila sam tkanine, nedovršene vizitke, nedovršene leptire.
fotić, punjače za sve što se gasi.
otuširala se i krenula u drugi svijet, do gajnica.

onda me tonka tetošila hranama i pićima.
dovršile smo vizitke.
fotkala je ogrlice.
tkaninirale smo se.

dovršile smo leptire.
i reiki br. 3 isto.

pričale smo puno. i crtale smo male priče na oblake.
posadile smo želje za buduće dane.

rođen 4og srpnja i ostali detalji.

tom cruise i mali jedan dječak.
jedna mala godinica.
dugo je trajala ta godinica.
baš si mislim o tome.
kako je godina nekad malo, nekad puno.

zbunjena sam i ne znam se posložiti.
ne znam kad i di doći.
sve je na vrijeme pa to dopuštam.
ne znam kako se nositi s ostalim.
pa (se) ne nosim, nego propuštam.

sanjala sam.
san koji ne želim prepričati.
pomislila sam da su moji snovi nekako uvijek tu.
da mene muče.
ali možda ipak bez početnog m.

napisala sam jedno pismo nakon dugo.
nisam jasna. nekad sam mislila da to znači da nisam dovoljno.
ili sam previše. ne lovim balans.

ne znam.
ni ne piše mi se, sve je neka zbrka.
više se ni ne sjećam da sam prošli ponedjeljak trčala.
a želim.

više se ne sjećam da sam pisma pisala.
a želim.

dobro.
pa onda i budem.
uf.

koliko toga naučiš u prvoj godini života...
a koliko toga u tekućoj godini života...

i tak.
utorak je.
kalendar tako kaže.

kako se traži onog tko te nađe?

ili onog tko tebe traži.

dan.
zubarica.
divna mi je.
rekla je da je ljuta na moj zub i da on nju mora poslušati.
mekano je to rekla.
a ja sam mu onda unutra govorila.
sve ono što sebi govorim kad želim omekšati vanjski 'moraš'.
onda je zub možda sudjelovao.
rekla je da će boliti, nije.
rekla je da neće boliti, je.
svojeglav je zub. jedan on.
tužna sam s tim i teško mi je.
ali mogu, a kad mogu, ok je.

pijem tablete protiv bolova koji me ne bole.
jer vježbam poslušnost, slušati svemir.
ne pitati ne kužiti i preživjeti to.

ona je trebala nešto napraviti.
tako da smo umjesto u pola 3 počele u 3.
taman vrijeme da pročitam slikovnicu.
o vijku koji se našao nigdje i nije se sjećao tko je bio.
pa je tražio svoje mjesto.
sad sam već pročitala sve slikovnice kod zubarice.

onda sam pokušala pomoći tražiti psa koji je nestao.
čudan osjećaj. ne mislim da ću ga ja baš naći,
ali nekako mislim da moram biti tu.
i tako. smo se srele marina i ja. tražile skupe.
jele sladoled i ispreplele riječi.

tek sam onda, puno kasnije od plana.
krenula prema gajnicama.
nekim čudnim putevima, preko autobusnog kolodvora.
stopala su mi sve prljavija, danima tako.
što ih više čistim, to bolje se prima prljavština.

onda sam tonki radila reiki.
ona je bila ples i glazba i senzualnost i životna i sretna.
u sebi u prostoru. ja sam uglavnom bila umorna.
iako mi je njen čovjek rekao da ne djelujem/izgledam umorno.

nekako sam došla doma.
čovjek ispred mene je slušao na slušalice. 'tonku'.
budi ista budi takva čudna
samo budi blizu i još malo budna
ne moraš se zvati tonka za tonku...

i onda umorna u krevet u kojem opet ne mogu zaspati.
sve znam, a ne mogu drugačije...
i onda.
esemes.
da se sam vratio kući.
pas kojeg smo dugo tražili.
i neki mir.

i nedjeljom se piše...

provlačim si prste kroz kosu. mekana je. i puno pada.
nekad se čudim kako to da je uopće imam, koliko kose mi pada...

pijem kavu.
izvadila sam zub, svako toliko se sjetim.
opipavam to mjesto i pitam se šta sam sad.

spavala sam dugo. umorna od čega?
emocija, vjerojatno. poznavajući mene.
jutros sam si napravila intenzivni reiki.
uvijek me iznenadi kako pomislim da mi možda treba.
pa se kolebam, ipak napravim.
i onda slušam kako mi tijelo pucka i krcka i zahvalno je što.
sam ga se napokon sjetila. a ja sve mislim da stalno na njega mislim.

jučer je rekao da meditiramo na suosjećanje.
imale smo sličnu reakciju i darija i ja.
'ne opet. i kako ćemo onda mi poslije toga?'
nemoj upijati tuđe stvari, rekla mi je davno ivana u murterskom moru.
lako je reći da ne upijam. kao da znam/o kako.
učimo...

i tako nekako. ja danima druge ljude.
čak i kad sam daleko i mirna.
ja nekako njih pokupim. nikad nisam stvarno shvatila.
je li to nešto što samo izmislim. ili osjetim njihov osjet.
ali ok je.
oporavim se i bolje smo svi nekako, barem mi se čini.

'od mene se ne moraš braniti'
' a moram. jer me boliš.'

jako mi je teško pisati pisma. već dugo dugo.

cijedim malo po malo. kratke komadiće.

jela sam male slance i paradajz i paštetu.
još ću si jednu kavu napraviti.

nisam više pila tablete protiv bolova. jer me nije bolilo.
a ono što me bolilo me nije prestalo boliti ni s tabletom.

otvorio se arsen i daniela i osmi kat.
o šibeniku, o ljepotama, o nježnosti, o sarajevu.
djevojčicama, sinovima. pijesku i moru.
slušala sam ga i gledala sve to.

i sad massimo pjeva 'bit ćeš uvijek moja'
i ja ne razumijem.
tako mi je smiješno, kroz suze smiješno. to da.
jednostavno ne razumijem i ne znam.
a prije 10 godina sam znala skoro sve.
i smijala sam se znajući. sad se smijem drugačije.
sad i plačem. nekad nisam mogla uopće.

danas ću, nadam se, u maksimir.
svemir je opet odmotao neki mali dar.
ali je pazio da na njemu piše moje ime.
jer me svemir nekako zna.
i zna da ne bi dirala dar na kojem nisam ja.

'sve prolazi, ti si još tu
i oči kao da ne vjeruju'
massimo me negdje mijenja gdje ne znam da me ima.

iz pisma mejlom. poslanog u izrael maloprije.
ovo:
'matijin klavir upravo po meni piše priče 
koje možda nikad neću moći pročitati sama. 
koje će možda tek netko vješt. čitati iz mene...'

iz jednog komadića razgovora jučer.
'ona jednostavno nikad nije znala šta bi s tobom.'

i tako.
dovoljno za danas... dovoljno za post.

budi_za_m(e...)

jutro.
sjela sam u stribor i čekala dariju.
nekako sam bila.
ne znam.
već dugo ne znam riječi za ono što sam.
čini mi se kao da ljudi izvana znaju više riječi o meni nego ja.
ne znam jesu li njihove točne.

marina mi je rekla da nemam u očima više ništa tvrdoće.
često mislim na to.

sjela sam i gledala maksimir i kružni tok.
birala sam stol koji ima pepeljaru s natpisom'be yourself'.
ali mi je bilo prehladno pa sam se premjestila za stol koji je imao i dekicu.
na njegovoj pepeljari je pisalo 'enjoy life'.

došla je i navodno sam joj dobro pročitala raspoloženje s lica.
tako smo se i upoznale. nikad mi to nije sakrila.
i nekad mi je rekla - nemoj me tako gledati!

pile smo kavu. hodale uz faks. naš faks.
mi smo imale svoj faks i svoje vrijeme na njemu.
osjetila sam dragocjenost tog imanja.
dobar korijen.

onda smo došle tamo. i ne znam koliko uspješno meditirale.
mi i neki ljudi.
i čovjek koji je govorio sjajan hrvatski.
govorio je riječi poput 'drevna', tko to uopće nauči?
podsjećao me na alvara. on je isto učio neobične riječi.

onda je bila pauza. pojavio se neki dečko koji mi se svidio.
obično ovi koji se meni svide... imaju oko 22-23. u najboljem slučaju.
šta ćeš. tata je neki dan rekao da je samo važno da je punoljetan.
tata me se želi riješiti!
tomislav mu je rekao da je to najbolje, da takvi još ništa ne znaju.
pitaš ih žele li curu i oni brzo hoće.

onda je meditacija završila.
a ja sam htjela mentalnom snagom nekoga nagovoriti da otvori kekse.
nije mi išlo. moram još vježbati, daleko sam od ninje.
pa sam kekse otvorila ručno.
ne treba podcijeniti ni snagu tijela, um nije jedini alat ;)

onda smo sjedile i jele kekse.
darija je pitala kad idemo.
ali sam ja planirala malo pričati s dečkima.
simpatični su bili.
pa smo malo pričali s njima.
i pojeli nešto keksa.
a onda smo krenule.

smijuckali smo se svi.
svi su nešto govorili. dečki su bili super.
super mi je neka količina super ljudi.
koje ne moram zadržati.

darija je bila divna i smiješna i sve.

onda smo krenule do parkića kod gilje.
gdje je pisalo da je more naš ponos i snaga.
ona se divila golubovima.
i baš smo nekako dugo sjedile tamo.
još jedan korijen, još jedna dublja povezanost.

pa smo se premjestile u drugi park.
pa polako pješice nazad do birtije gdje smo se srele.
na još jednu kavu.

puno smo toga pričale kroz dan.
sve mekano i glatko.

putem sam shvatila da smo skupa provele 11 sati.
ne znam kad smo to zadnji put imale nas dvije.
dragocjeno vrijeme.

i onda sam doma jako rano zaspala.
mislim da ću pokušati malo dublji uron u sebe.
da ima tu još nekih prokopavanja.

inače...
prošlo je mjesec dana da pišem ovo.
i samim time.
mjesec dana da nešto drugo ne pišem.
nekom drugom ne pišem.
samo kažem.
istreniran, tako mi je bio napisao.
ima nešto sjajno u treninzima... baš ima.
eto.
just sayin'...