ignoriram, defokusiram, ne pratim...

toni cetinski uporno pjeva. istu pjesmu.
lijepo je kad možeš nekoga zamoliti da to radi na ripit.

rastrojenost mi je. neka pozitivna.
spavam u razna vremena, disanje sam otpustila s popisa...
ne znam ništa.
dani prolaze. vidljivo sam u njima. a nema me.
ne razumijem to.
nerazumijevanje me trenutno nimalo ne smeta.
sama prema sebi sam to.

šutim u prostorima.
biram pogrešne riječi za prava stanja.
ne znam jel to radim polunamjerno/birano
ili zaista nemam drugi način.

zaboravljam. čini mi se tako.
ne znam jel ne pamtim ili pamtim tijelom.
ili zaista samo zaboravljam.

pitao je ante kaj bi bilo da s 4 banke.
moraš krenuti ispočetka.
saznat ćemo ubrzo...
iako nikad nisi više sasvim na početku.
a nikad i nisi sasvim došao do kraja.
pretapanje se neko dogodi.

sve što sad pišem je već prošlost.
a nemam riječi za ono drugo.

ajde... barem nema nikoga da me pita.
"zašto više ne pišeš kao nina?"
pa da se u meni sruši sve.
barem nema nikog da u meni sruši sve.
i vrati me na neki tuđi početak.

treba mi hrabrost.
mislim u komadu.
mislim da više nije potrebno da je godinama gradim.
malo je zajebano što.
se više ne mogu sjetiti.
u čemu sam ono htjela biti hrabra?

pisanju, crtanju, fotografijama, izloženosti?
vlastitom glasu i odabiru boja?
puštanju da ljudi odu od mene?
puštanju da ljudi dođu do mene?
jebiga. ne sjećam se...

otvaranje...

jučer sam otišla pješice na wc. 

a onda sam se krenula vraćati gore liftom. 

pravi kat sam pogodila tek iz treće.

što nije bilo loše jer je strop bio špiglast.

tako da sam si gledala u njemu oči.

sjajne, sretne, moje. 

sjetila sam se neke fotografije na kojoj nisam ja, ali je ana rekla da sam to ja.

sjetila sam se i kad je tončkas rekao - gledao sam ti oči.

i kad je tomislav rekao da bi te oči prepoznao i na maloj kineskinji.

sjetila sam se, ali manje od svih tih sjećanja. 

vidjela sam ih. sretne. 

sretne moje svjetlucave oči. 

ne znam što ih je zasjajilo. 

prekrasne slovenske riječi? 

kapljice kiše?

istina o meni, doticajnost sa svime?

marina koja mi je dala da nosim tijaru uz kavu i rakiju.

i koja je mislila da je dobra ideja da pišemo. 

i zoi koja se valjala po glisti. mrtvoj. 

i nepoznata raščupana djevojčica u pekari. 

koja je valjda tati pričala nešto simpatično i nerazumljivo. 

i moje noge koje su još ujutro prošle skoro 10000 koraka, a nisam ni osjetila.

i svjetlucasta vesta po kojoj sam prolila jogurt od malina, ali se ne vidi.

i bose noge, po kiši i blatnom vremenu. 

sreća je u meni. 

piše na mom zidu... 

a ja to znam.