neki meki dan...

dug dan, fino rastegnut.
isprepleten. lagano, pomaci, razdraganost.

ujutro sam snuzala alarm otprilike sat i pol.
i u polusnu, u tim razmacima. puštala promjene u meni. da se razviju.

onda smo pile kavu i pričale o fotografiji.
o mantralačkoj radionici dan prije. i o tome gdje se i kako blokiramo.
napravile malu vježbu. pa reiki.
billy joel je bio podloga, sva njegova čistoća i jednostavnost.

dok smo radile reiki... pisala sam u glavi. post.
o nedavnom razgovoru. gdje me netko pitao - nije ti dosadno ako ne svršiš.
i kako mi je sve to proces. u svemu. i kako nekad ne želim svršiti.
jer mi je zanimljivo. gledati gdje poljupci idu. gdje idu ruke.
što se u meni mijenja. što osjetim.

a to je nekako isto i sa svim drugim procesima.
odjednom mi se ne žuri prema kraju bilo čega.
crtanja, pisanja, postojanja.
nije mi dosadno. lijepo mi je.
(lijepi su mi i rezultati, nije da ne. ali divno mi je ono putem)

i dan se polako micao. pa eto. taj post iz jutra više neće biti napisan.
rasplinuo se...

sad sam napravila jedan od adventskih čajeva.
koje sam nedavno kupila u DM-u.
nema veze što je advent odavno prošao ili će doći za puno mjeseci tek.
kao što je jedna prijateljica prije par tjedana dobila moju božićnu čestitku.
ovi adventski čajevi su super jer je svaki različit.
volim različito.

e pa.
čaj se hladi.
a ja još stignem nekako prepričati dan.

stopala su mi se smrznula u japankama.
zamotana sam u deku. puna lijepog umora.
i neke nježne tople meke zahvalnosti.

stiglo mi je pismo jedne divne žene/djevojke.
prekrasno pismo.

prijavila sam se za neke radionice.
rezala papire rezačem papira.
(*mrzim rezače papira.*
*ljubim te na mjesto gdje ti je bio prst.*)

dvaput je bila kontrola u tramvaju.
druga kontrolorka me uplašila i prišla mi s leđa.
rekla sam joj to i da me na mamu podsjeća.
smješkale smo se i rekla mi je da mamu pozdravim.

bile smo u botaničkom. hodala sam bosa do sjenice.
po pikavim kamenčićima. onda sam obu(k)la japanke
i bile su mekane poput ne znam kakve pjenice.

sjedile smo i pričale.
pa smo napravile neku analizu.
i izmijenile darove, rukama.
i iskustva, riječima.

pojavila se djevojčica lota sa sestrom i bakom.
ponudile smo ih bananicama, bijeločokoladnim.
htjele su, sve tri. divne su bile.

onda smo išle doma, ali me telefonski poziv samo prenio dalje.
na novo spontano druženje.
na finu večeru od leće i graha i okusa.
na čašu vina. na par čaša pive.
na ruganje mom crtežu.
na dječaka koji je govorio pseći jezik, ali nismo znali što mu je rekao.
na psa koji je bježuckao od mene. ali mi je zaplijenio japanku.
pa kad je vidio da ja ništa... krenuo je i po drugu.

na ornellu vanoni koja se nadovezivala samana sebe.
kasnije sam saznala da je sve počelo carusom...

na puno partija una, propuštene buseve.
posuđenu vestu i darovanu toplinu.
rozu periku i preveliki baloner u kojem navodno izgledam kao džejms bond.
na naginjanje nekoj grupnoj proslavi na koju nisam htjela ići jer mi se činilo previše.
a sad možda ipak odem.

na ljubav prema ljudima u večernjem tramvaju.

na to da u nekim kućama nisam gost.
na to da u nekim gradovima nisam gost.
na to da u nekim odnosima nisam gost.

ni oni nisu gosti u meni. nimalo.

na to da je sve u redu. i baš kako treba biti.
uvijek je.
ali sad je opet ona faza, duža već.
kad sam toga svjesna, kad vidim.