nikad ne znam šta bi s tim rođendanima.
nisu mi važni, a kao budem tužna ako se baš netko ne sjeti.
ove sam godine izgleda popustila i s tim.
tako da smo mirna i ja u ponoć nazdravile s malo vina.
i pile kavu. nekako mi je to bilo dovoljno.
da sam rekla svemiru da znam i da život i dalje ide.
istodobno, počeo je laganom avanturom.
ujutro smo se spremile, mirna, šapica i ja.
i krenule na autoput. putem smo kupile duhan i saznale štošta o duhanu.
ne samo da smo ga kupile, nego smo ga kupile na kiosku gdje sam leni ponekad kupovala vodu.
bilo je šibenika i srebrnih jaguara kroz dan.
nisam bila tužna što se neće javiti, za razliku od prošle godine.
ma ne samo to, nego me i kod mirne dočekalo hladno pivo.
i primijetila sam da je bilo pola 9 kad je došla poruka.
nisam pitala je li slučajno (do svemira) ili namjerno.
uglavnom, mi smo mirnu predale, šapica i ja.
srele smo i nekog na autoputu.
lijepo ja uvijek kažem da nikad ne znaš koga ćeš di sresti.
a nevjernici mi se rugaju... e...
onda sam odjednom.
s 39 godina. počela živjeti u tuđoj kući, voziti tuđi auto i čuvati tuđeg psa.
osim što oni nisu uopće tuđi. nego moji.
kužiš ti mene. kažem joj da je to naš brat.
a ostalo je tuđe?
kao kad mi je marina rekla da ne mogu kod nje više imati status gosta :)
bilo je na knap i nismo se stigle vratiti doma, nego direktno na radionicu.
onu što smo printeve radili.
šapica je bila na radionici printeva i bila je dobar i sve ih je očarala.
a onda se zapetljala uzicom kao u olimpijadi i izvukla se van.
ali su vrata bla zatvorena i nije pokušala šmugnuti nego odšetuckati :)
onda nas je tonka odvela na klupu i servirala nam kave i pecivca i poklone i fotosešn.
sve tri smo bile sjajne. i baš mi se htjelo na kavu.
ali sam htjela prvo vratiti auto doma da smo slobodne.
i tako smo otišle vratiti auto.
pa pješice dolje. na britanac na kavu.
šapica se boji hortenzija i presvlake na motoru.
(budući da ovaj post pišem naknadno, mogu dodati nešto iz budućnosti.
a to je da je lovro rekao da su hortenzije strašne. dakle šapica nije kukavica. <3)
i ništa. lijepa kava po vrućini. tonka, tomislav, šapica i ja.
ništa se posebno nije događalo. samo moji ljudi. bila sam obično sretna.
lagano sretna.
onda smo jedva došepesale uzbrdo do doma. nas dvije same.
kadli dođe anina poruka da jesmo li za pivu/kavu.
a mi jesmo. ali nam treba barem 20 minuta pješice do dolje.
i barem toliko da dođemo k sebi.
osim toga, dok smo se spuštale smo srele neku ženu.
pa nam je pričala o svom jako jako bivšem dečku.
i o psima.
i ništa.
onda smo mi tako s anom. i bome smo ostale.
vječno. šetale gradom, sjedale na kave i pive.
šapa je prvi dan bila puno divna.
sve dok nije mačku vidjela. tu se sva izbezumila.
kaže moja mama - "tako i pisko... kad vidi mačku, kao da je u transu, ništa ne čuje i ne možeš mu ništa. on bi se s njima družio". vjerojatno bi se i šapica, ona bi se sa svima družila.
svakog psa je pozdravila, lajala za njim ako nije mogla prići.
djeca su je dirala i sve joj je to ok.
a odrasli očarani...
došle smo kasno doma. oko ponoći možda.
umorne. ali dobre smo bile...
Nema komentara:
Objavi komentar