sve što nisam zapravo ne postoji.

trebala bi češće čitati ono što napišem.
našla bi neke odgovore o sebi.
bilo bi mi lakše funkcionirati.

mislim, danas mi već je lakše, ako gledam kako mi je bilo proteklih godina.
ali mislim da mogu ja još lakše. i djelotvornije.

gladna sam.
kuha se neko povrće.
sama sam i probila sam (danas bar) da je ok kuhati si povrće.
tako da ću danas to svladati.
a za dalje ćemo vidjeti.

srušio se duolingo. to nije neka katastrofa.
ali već dva dana razmišljam da li da stanem ili da ga guram dalje.

pukao mi je zub.
to je baš bezveze.
valjda nekako. vježbam da nije ni to jako važno.
da je to sve samo... put? koraci.

zaležala sam se ili nešto slično se dogodilo noćas.
tako da me jako boli vrat. ramena. neki dijelovi leđa.
i neki dijelovi ruke/ruku.

pijem kavu i radim male stvari.
uživam u knjizi koju čitam.
slažem u glavi otpuštanja.
čini mi se presporo. ali ok.

dobila sam divno pismo. taj jedan dječak, mladi čovjek.
njegova pisma meni su uvijek nekako. dobra.
pitam se bi li se ikad družili uživo da je tu negdje.
piše mi puno o sebi. i tako je sve nekako normalno.

htjela sam uzeti prsten *tvoja*. taj sam mislila da je moj.
ali ga nije više bilo. nisam se stigla ni zabrinuti.
jer je izronio *ispočetka*, na crvenom srcu.
to je dobro.
ne znam što znači, ne znam gdje vodi.
ne razumijem.
ali to je dobro.

moram nekako u mislima početak povezati s dobrim.
samo dobrim. svježim. višim nivoom. jer.
jer je dugo početak značio da nešto ne valja i da se opet kreće(m) po istom.
uf.

pokušala bi pospremiti stvari.
muka mi je kad se sjetim koliko se dugo koprcam s takvim pokušajima.
iako marie kondo lijepo kaže da može i jednom.
voljela bi da sam marie kondo, u tome. da mogu.

i istina je.
da sve što nisam i sve što ne mogu.
zapravo ne postoji.
ali postoji ono što jesam.
i postoji ono što mogu.

doma si.

to mi je jučer tonka rekla. (ili danas?)
iako sam bila doma kod nje.
ne kod sebe.
ali bezveze sitničarim.

nešto se lijepo vrtilo ovih dana.
neke stvari koje bi mi bile teške samoj.
su se nježno i zabavno i prelijepo.
dogodile tamo.

danas smo slavile rođendan.
fina hrana i fina torta i fino sve.
divan prostor. i divni mi svi.
baš neki lijepi i važni dani.

malina me očarala. ili sam ja nju.
ili nešto. svemirski se dogodilo.
ne znam kad i ne znam kako.
samo znam da su nas njih dvoje pustili da.
budemo to što smo bile.
i da radimo nešto što ne znam objasniti.
i tako je mala malina. zaspala na meni.
i tako sam malu malinu gnječila čašom
da bude fora fotografija.
jer sam ja mučiteljica malih životinja.
jer  su fotografije važnije od ljudskih i mačjih života.
:)

ne želim pisati o ljubavi.
i koliko sam se osjećala normalno voljeno.
ne želim pisati o divnim ljudima tamo.
jer.
ne znam kako da to napišem 'ispravno'.
a u meni je sve presmušeno ovih dana.
da bi se izražavala tamo gdje ne znam...
možda bude prilike.
a možda su to sjemenke u meni koje tek rastu.
njženo, u tami, u dubini...

sve je danas. sve je uvijek. sve je sve.

sjedim na krevetu i pijem kavu.
maca u podnozju nogu.
grize me predano.
liznula je majonezu.
prvo znatizeljno.
a onda vrlo motivirano.

disem i krecem se sporo.
dan je u svom ritmu.

ne znam sta bi rekla.
znam. znam.
ali ne znam. koliko je potrebno.

setale smo kvartom.
pricala mi je kako ju je zaprosio.
tusirala sam se i srce je bilo.
pile smo kavu i sladoled od pistacije je pasao.
opet sam dobila dorucak u krevet.
i pila pivu i kavu ujutro.

pjesme cijeli dan pjevaju o ljubavi na puno razlicitih nacina.

trenutno svira massimo.
uskoro ideno van.
gajnice su divan kvart.
kao bilo koji drugi kraj svijeta.

na trznici postoji agata kod koje tonka kupuje.
koja joj je sve htjela pokloniti danas.
ja sam samo stajala i nijemo se smjeskala.
njih dvije divne.

punim se ili se praznim.
prostor za novu ljubav.
za jos ljubavi. za jos ljepote.
cudno je kako mislim da nesto umire.
a zapravo se radja.

sunce i vjetar i lakoca i san.
kao da trazimo sebe u sebi cijeli dan.
kao da nas dvije dijelimo iste procese.

'sve prolazi ti si jos tu
i oci ko da ne vjeruju'
puno me dira to.

ne usudim se nista pretpostaviti.
ne usudim se nista zakljuciti.
tiho i njezno veliko podrucje neznama.

boli me tijelo.
ne objasnjavam si bol.
zahvalna sam u tisini.
povucena i otvorena.
dopustam.
mozda sebi.
da volim tisinom i samim postojanjem.
da volim i da budem.
kako najbolje znam.

bilo bi divno kad bih.
zivjela i voljela.
onako kako pisem.
i fotkam.
takvom lakocom i bezbriznoscu.

bilo bi divno kad bih voljela ljude.
onako kako volim malu macku ovih dana.
ili pse raznih nekih dana.
potpuno.
bez obrazlozenja.
bez obecanja.
pusama. njeznoscu.
dodirima. osluskivanjem.
gnjavljenjem.
smijehom.

bilo bi prekrasno da tako volim.
barem neka ljudska bica.

dlanovima.
licem.
trepavicama.
sutnjom.
ocima.
pa malo i spustenim kapcima.
prstima.

bilo bi divno kad bih.
voljela opet skroz.
bez grca. bez boli. bez straha.
radoscu. iskrenoscu. sobom.
kao da nemam oblik.
kao da nemam vrijeme ni dob.
kao da nemam definiciju.
da sam sama prepustenost.
da sam protocnost.
da sam divna ljubavna inspirativna senzualnost.

da si oprostim sto neke ljubavne price nisam znala bolje.  i da si dam priliku.
opet.
makar opet 'pogrijesili'.

voljela bih sve to.
ali ovog puta.
obostrano.
i stvarno.

ku_mica

jedna mala malina maca.

me grebe i grize neodoljivo.

dali su mi da je probudim.

i dali su mi doručak u krevet. 

i macu u krevet.

i kavu.

crtala sam srca. 

pisala sam riječi.

bojala sam papir.

bojala sam se.

pričala sam tonki puno.

pa sam našla. hrabrost na vizitki.

ne pišu mi se riječi.

kaže tonka da sam malini kuma.

kumica.

razgovor upravo:

n - možda ipak prihvatim tvoju ponudu da mi upališ laptop za idući post jer me nešto... neću sad bit prosta.

t - jebe?

n - jebe nije prosto, jebe je doživljaj.

t - volim kako stvari nazoveš pravim imenom.

netko je krivo rasporedio vrijeme.

vruće mi je i možda sam malo i ljuta na samu sebe.
što ne znam drugačije. sve sam se nekako nadala da ću u kolovozu obaviti sve.
i biti gotova. a ne može tako...

i sad sjedim. pijem tursku kavu bez mlijeka.
dogovaram druženja za koja imam vremena.
dogovaram sa sobom zadatke za koje isto imam vremena.
samo što to vrijeme nije zadani rok.
ma koliko si ga ja pokušala zadati.
to je vrijeme jednostavno - nekad.
nekad; kad dođe na red...

uskaču nove stvari stalno.
ne mogu ih zaustaviti, osim ako se izoliram.
a ako se izoliram... onda sam tužna.
to mi nije opcija. da samoj sebi radim tugu.
onda i zadaci postanu tuga. a to nećemo.
pih.

i šta sad?
jedan dan je cilj pročitati sve knjige.
izvediv cilj. malo intenzivan, ali izvediv.

međutim.
već idući dan je cilj.
proći sve nivoe duolinga.
(dok memrise igram usput)

ja bi danas najradije.
završila sve dixit priče.
sve pismoteke.
sve blog postove za 10000 zagreb.
portugalske riječi.

a znam da će mi za to trebati još puno drugih danasa.
današnji danas nije dovoljan.

pa onda štajaznam.
mogu možda ipak malo i voziti bicikl.
kad već ionako ne stignem sve.
danas.

ah.

prijateljski utjecaji...

jučer je inga bila tu.
pijuckale smo pivu.
gledale film. kako su stari i divni i sjajni.
u las vegasu.

odigrale smo i jedan memrise skupa.
svaka svoj, ali skupa.

i onda sam je nagovorila da bacimo belu.
rekla je da je belu igrala zadnje kad je deda još bio živ.
12 godina.
i da je preumorna
("nula sedamnaest je, ja u to vrijeme već spavam").
ali sam je pobijedila i nešto u njoj je reklo da igramo još.
bila je baš sjajna.

meni se spavalo još oko 7 kad smo krenule u garden mall.
ali sam se razbuđivala polako. i sve sam uspjela polako.
i pivu i film i memrise i kartati.

u nekom momentu sam je gnjavila s tonijem cetinskim.
pa mi je uzvratila starim magazinom.
pa je pristala na balaševića za kojeg kaže da joj je oduvijek naporan.
koji je onda počeo s vicevima i manje joj bio naporan.

prvu partiju je nakon tri miješanja karata.
pitala jel već došlo do 501.
drugu partiju je rekla (iako sam ja jedva gledala):
"znaš šta. još jednu i onda idem!"

navukla sam je na belu.
i pivu.
ona mene na memrise i odvikavanje od zelene haljine.
(jutros sam pitala jel to ja po novom učim i francuski i nizozemski.
rekla je da ne. ali ih ipak nisam deinstalirala.)

divno je da se imamo.

nazad doma...

došla sam doma valjda oko 1 popodne. možda.
skršena. kao da sam provela ne znam di vrijeme.
izgleda da sam se sva preforsirala preko tjedna.
pa me opuštanje zbunilo.

bio je lijep vikend. divan i živ i smiješan.
pun dragih mojih ljudi.

zaspala sam čim sam došla.
nered je imao takav učinak na mene.

moram se sabrati i pripremiti za tjedan.
neki strogić u mom tijelu/umu me tjera na to.
ne znam kad se taj strogić nastnio tu...

balans između lakog i strogog?
ili samo lagano pa di dođem...?

marina voli subote.

kaže da voli subote i da bi da je svaki dan subota.
lijep je bio petak.
njih dvoje prekrasnih.
pas. i stršljenovi.
i dom i hrana i glazba i čuda. ljepote.

lijepa je bila subota.
išle smo na tržnicu i na kavu. u neki svijet čudan.
listale knjigice. u njima sam vidjela sjajne fotografije.
s njima nikad ne znaš. ponekad da zasiti svašta.
a ponekad se otvori veliki prostor za još.
fotografije odavno ljubav. odavno prirodne.

pričale smo priču koja se otvorila.
hodale ulicama kao da su prve.

toliko toga... kao da je prvo.

više se ne čudim kako nas  je sve spojilo.
manje se čudima takvim čudima.
(ali im se radujem)
(ali ih dišem)
(ali ih osjetim)
(ali ih upijam...)

kupila je ribu.
došle smo doma.
radila je svoje čarolije. čarobni ručak.
a on je slušao moju priču.
i govorio mi stvari koje ja ne bi tako vidjela niu milijun godina sama.

navečer smo s anom.
otišli na pivu. svi skupa.

i nekako sam putem bila dosta dobra u unu.
baš me išlo. nisam ni skužila kad se to dogodilo.
možda pobjedu više ne izjednačavam s povredama.

razgovora beskraj. film. priča beskraj.
svuda magija. bez opterećenja...

i priče do 3 ujutro.
ma priče općenito.

ljepota koja je sasvim prirodna.
kao da nikad drugačije nije bilo.
kao da nije ni moglo ni postojalo drugačije.
tako.

i sjemenke odnosa zasađene u meni.
možda odavno... samo nisam znala da jesu.
možda bujaju upravo...

ali svaki dan je subota.
ako si je pretvoriš.

kako to?

aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa.
i uf.
u jednom trenu sam se spustila dolje u poštu.
poslala paketić.
pustila da neke stvari budu gotove.
pročitala knjigu skoro cijelu.
ugurala girlande i brdo papirnatih stvari u kutiju.

ostavila nered.
otuširala se.
i napokon krenula na druženje.
ljudima. svojim.

ne znam kako sam bila tako dobra.
da tako divne ljude imam oko sebe.
ili nisam bila dobra.
pa me svemir odlučio pretvoriti u dobru.
tako da me okruži divnim ljudima.
i pusti me da učim od njih...
ne znam ni sama...

samo sam se pitala u jednom trenu.
kako je moguće da ne radim.
i u petak u 8 navečer još nisam gotova s poslom?
a uopće ne radim... i da me netko pita šta radim.
rekla bi - ništa. rezuckam...

ah.
ono. sama sam sebi napravila situaciju 'napokon petak'.

evo čitam.

čitam danas intenzivno.
ležim i čitam i dišem dok čitam i čitam i čitam.
guram prema kraju knjige.
iako znam da me onda čeka još.

bilo bi divno postići uron.
bilo bi divno ući unutra i moći općenito.
spustiti se za koju atmosferu.
to se da naučiti.
znam da se da.
samo ne znam je li lakše širim pristupom.
ili se našiljiti i krenuti direktno.
znam šta je logičnije.
ali znam i kako logika nekad (meni) proklizi kroz prste.

evo čitam.
hoću li to moći danima.
hoće li se svijet u meni preokrenuti.
ako da.
hoće li biti što sam htjela ili ću si biti izgubljena?

30 dana... uvijek neki broj za nešto.

eto ga.
opet sam si isplanirala 30 dana. te moje omiljene...
30 dana za ovu ili onu promjenu. jupi jeeeeeee.

sve sam ispisala i iscrtala u tekicu.
napravila male kvadratiće za bojanje.

radim girlande.
svuda su papiri.
čak ni ne mašatam da naučim biti organiziranija.

radim papirnate stvari i pitam se čemu i zašto.
pa radim pa mi se svidi pa tako dalje...

opet radim nešto preko reda.
i tako stalno.
jedno preko drugog.

hoću ikad naučiti lakši način?
ili meni ovo je lakši način?

rekla sam mu da ću biti dobra.
onda sam se poslije pitala.
šta sam to obećala.
pa šta nisam ja uvijek dobra? :)
(osim kad sam najgorić.)

ne znam jel rokovi pomažu ili odmažu.

ali znam šta pomaže svakako (meni).
šetnje. i meditativne pauze.
moram ih se samo sjetiti...

kreće kolovoz...

kreće i nisam se pripremila za njega.
a njega nije briga za pripreme... on je samo kolovoz i to mu je okej biti.

htjela bi ovaj mjesec neke svoje stvari dovršiti.
a kad one kao da samo bujaju dok ih ja dovršavam.
ne znam kako ću se onda snaći u svemu tome...

možda opet neki plan i program s kockicama i rasporedom.
i biti zahvalna samoj sebi ako uspijem napraviti trećinu.

nekad mi se čini da moji planovi samo budu.
čvrsti stupovi za snove.
pa se snovi oko njih uspinju do jedno trećine.
a onda se odvežu i taj dim snova. se uklopi u lebo.
pa samostalno leluja.

još uvijek nisam dokučila je li mi to dobar/sjajan recept.
ili je samo - nisam vidjela niti jedan drugi način (za sebe).
kako god da je... ok sam s tim.