i nedjeljom se piše...

provlačim si prste kroz kosu. mekana je. i puno pada.
nekad se čudim kako to da je uopće imam, koliko kose mi pada...

pijem kavu.
izvadila sam zub, svako toliko se sjetim.
opipavam to mjesto i pitam se šta sam sad.

spavala sam dugo. umorna od čega?
emocija, vjerojatno. poznavajući mene.
jutros sam si napravila intenzivni reiki.
uvijek me iznenadi kako pomislim da mi možda treba.
pa se kolebam, ipak napravim.
i onda slušam kako mi tijelo pucka i krcka i zahvalno je što.
sam ga se napokon sjetila. a ja sve mislim da stalno na njega mislim.

jučer je rekao da meditiramo na suosjećanje.
imale smo sličnu reakciju i darija i ja.
'ne opet. i kako ćemo onda mi poslije toga?'
nemoj upijati tuđe stvari, rekla mi je davno ivana u murterskom moru.
lako je reći da ne upijam. kao da znam/o kako.
učimo...

i tako nekako. ja danima druge ljude.
čak i kad sam daleko i mirna.
ja nekako njih pokupim. nikad nisam stvarno shvatila.
je li to nešto što samo izmislim. ili osjetim njihov osjet.
ali ok je.
oporavim se i bolje smo svi nekako, barem mi se čini.

'od mene se ne moraš braniti'
' a moram. jer me boliš.'

jako mi je teško pisati pisma. već dugo dugo.

cijedim malo po malo. kratke komadiće.

jela sam male slance i paradajz i paštetu.
još ću si jednu kavu napraviti.

nisam više pila tablete protiv bolova. jer me nije bolilo.
a ono što me bolilo me nije prestalo boliti ni s tabletom.

otvorio se arsen i daniela i osmi kat.
o šibeniku, o ljepotama, o nježnosti, o sarajevu.
djevojčicama, sinovima. pijesku i moru.
slušala sam ga i gledala sve to.

i sad massimo pjeva 'bit ćeš uvijek moja'
i ja ne razumijem.
tako mi je smiješno, kroz suze smiješno. to da.
jednostavno ne razumijem i ne znam.
a prije 10 godina sam znala skoro sve.
i smijala sam se znajući. sad se smijem drugačije.
sad i plačem. nekad nisam mogla uopće.

danas ću, nadam se, u maksimir.
svemir je opet odmotao neki mali dar.
ali je pazio da na njemu piše moje ime.
jer me svemir nekako zna.
i zna da ne bi dirala dar na kojem nisam ja.

'sve prolazi, ti si još tu
i oči kao da ne vjeruju'
massimo me negdje mijenja gdje ne znam da me ima.

iz pisma mejlom. poslanog u izrael maloprije.
ovo:
'matijin klavir upravo po meni piše priče 
koje možda nikad neću moći pročitati sama. 
koje će možda tek netko vješt. čitati iz mene...'

iz jednog komadića razgovora jučer.
'ona jednostavno nikad nije znala šta bi s tobom.'

i tako.
dovoljno za danas... dovoljno za post.