ili onog tko tebe traži.
dan.
zubarica.
divna mi je.
rekla je da je ljuta na moj zub i da on nju mora poslušati.
mekano je to rekla.
a ja sam mu onda unutra govorila.
sve ono što sebi govorim kad želim omekšati vanjski 'moraš'.
onda je zub možda sudjelovao.
rekla je da će boliti, nije.
rekla je da neće boliti, je.
svojeglav je zub. jedan on.
tužna sam s tim i teško mi je.
ali mogu, a kad mogu, ok je.
pijem tablete protiv bolova koji me ne bole.
jer vježbam poslušnost, slušati svemir.
ne pitati ne kužiti i preživjeti to.
ona je trebala nešto napraviti.
tako da smo umjesto u pola 3 počele u 3.
taman vrijeme da pročitam slikovnicu.
o vijku koji se našao nigdje i nije se sjećao tko je bio.
pa je tražio svoje mjesto.
sad sam već pročitala sve slikovnice kod zubarice.
onda sam pokušala pomoći tražiti psa koji je nestao.
čudan osjećaj. ne mislim da ću ga ja baš naći,
ali nekako mislim da moram biti tu.
i tako. smo se srele marina i ja. tražile skupe.
jele sladoled i ispreplele riječi.
tek sam onda, puno kasnije od plana.
krenula prema gajnicama.
nekim čudnim putevima, preko autobusnog kolodvora.
stopala su mi sve prljavija, danima tako.
što ih više čistim, to bolje se prima prljavština.
onda sam tonki radila reiki.
ona je bila ples i glazba i senzualnost i životna i sretna.
u sebi u prostoru. ja sam uglavnom bila umorna.
iako mi je njen čovjek rekao da ne djelujem/izgledam umorno.
nekako sam došla doma.
čovjek ispred mene je slušao na slušalice. 'tonku'.
budi ista budi takva čudna
samo budi blizu i još malo budna
ne moraš se zvati tonka za tonku...
i onda umorna u krevet u kojem opet ne mogu zaspati.
sve znam, a ne mogu drugačije...
i onda.
esemes.
da se sam vratio kući.
pas kojeg smo dugo tražili.
i neki mir.
Nema komentara:
Objavi komentar