marina voli subote.

kaže da voli subote i da bi da je svaki dan subota.
lijep je bio petak.
njih dvoje prekrasnih.
pas. i stršljenovi.
i dom i hrana i glazba i čuda. ljepote.

lijepa je bila subota.
išle smo na tržnicu i na kavu. u neki svijet čudan.
listale knjigice. u njima sam vidjela sjajne fotografije.
s njima nikad ne znaš. ponekad da zasiti svašta.
a ponekad se otvori veliki prostor za još.
fotografije odavno ljubav. odavno prirodne.

pričale smo priču koja se otvorila.
hodale ulicama kao da su prve.

toliko toga... kao da je prvo.

više se ne čudim kako nas  je sve spojilo.
manje se čudima takvim čudima.
(ali im se radujem)
(ali ih dišem)
(ali ih osjetim)
(ali ih upijam...)

kupila je ribu.
došle smo doma.
radila je svoje čarolije. čarobni ručak.
a on je slušao moju priču.
i govorio mi stvari koje ja ne bi tako vidjela niu milijun godina sama.

navečer smo s anom.
otišli na pivu. svi skupa.

i nekako sam putem bila dosta dobra u unu.
baš me išlo. nisam ni skužila kad se to dogodilo.
možda pobjedu više ne izjednačavam s povredama.

razgovora beskraj. film. priča beskraj.
svuda magija. bez opterećenja...

i priče do 3 ujutro.
ma priče općenito.

ljepota koja je sasvim prirodna.
kao da nikad drugačije nije bilo.
kao da nije ni moglo ni postojalo drugačije.
tako.

i sjemenke odnosa zasađene u meni.
možda odavno... samo nisam znala da jesu.
možda bujaju upravo...

ali svaki dan je subota.
ako si je pretvoriš.