a onda sam se krenula vraćati gore liftom.
pravi kat sam pogodila tek iz treće.
što nije bilo loše jer je strop bio špiglast.
tako da sam si gledala u njemu oči.
sjajne, sretne, moje.
sjetila sam se neke fotografije na kojoj nisam ja, ali je ana rekla da sam to ja.
sjetila sam se i kad je tončkas rekao - gledao sam ti oči.
i kad je tomislav rekao da bi te oči prepoznao i na maloj kineskinji.
sjetila sam se, ali manje od svih tih sjećanja.
vidjela sam ih. sretne.
sretne moje svjetlucave oči.
ne znam što ih je zasjajilo.
prekrasne slovenske riječi?
kapljice kiše?
istina o meni, doticajnost sa svime?
marina koja mi je dala da nosim tijaru uz kavu i rakiju.
i koja je mislila da je dobra ideja da pišemo.
i zoi koja se valjala po glisti. mrtvoj.
i nepoznata raščupana djevojčica u pekari.
koja je valjda tati pričala nešto simpatično i nerazumljivo.
i moje noge koje su još ujutro prošle skoro 10000 koraka, a nisam ni osjetila.
i svjetlucasta vesta po kojoj sam prolila jogurt od malina, ali se ne vidi.
i bose noge, po kiši i blatnom vremenu.
sreća je u meni.
piše na mom zidu...
a ja to znam.
Nema komentara:
Objavi komentar