ignoriram, defokusiram, ne pratim...

toni cetinski uporno pjeva. istu pjesmu.
lijepo je kad možeš nekoga zamoliti da to radi na ripit.

rastrojenost mi je. neka pozitivna.
spavam u razna vremena, disanje sam otpustila s popisa...
ne znam ništa.
dani prolaze. vidljivo sam u njima. a nema me.
ne razumijem to.
nerazumijevanje me trenutno nimalo ne smeta.
sama prema sebi sam to.

šutim u prostorima.
biram pogrešne riječi za prava stanja.
ne znam jel to radim polunamjerno/birano
ili zaista nemam drugi način.

zaboravljam. čini mi se tako.
ne znam jel ne pamtim ili pamtim tijelom.
ili zaista samo zaboravljam.

pitao je ante kaj bi bilo da s 4 banke.
moraš krenuti ispočetka.
saznat ćemo ubrzo...
iako nikad nisi više sasvim na početku.
a nikad i nisi sasvim došao do kraja.
pretapanje se neko dogodi.

sve što sad pišem je već prošlost.
a nemam riječi za ono drugo.

ajde... barem nema nikoga da me pita.
"zašto više ne pišeš kao nina?"
pa da se u meni sruši sve.
barem nema nikog da u meni sruši sve.
i vrati me na neki tuđi početak.

treba mi hrabrost.
mislim u komadu.
mislim da više nije potrebno da je godinama gradim.
malo je zajebano što.
se više ne mogu sjetiti.
u čemu sam ono htjela biti hrabra?

pisanju, crtanju, fotografijama, izloženosti?
vlastitom glasu i odabiru boja?
puštanju da ljudi odu od mene?
puštanju da ljudi dođu do mene?
jebiga. ne sjećam se...

otvaranje...

jučer sam otišla pješice na wc. 

a onda sam se krenula vraćati gore liftom. 

pravi kat sam pogodila tek iz treće.

što nije bilo loše jer je strop bio špiglast.

tako da sam si gledala u njemu oči.

sjajne, sretne, moje. 

sjetila sam se neke fotografije na kojoj nisam ja, ali je ana rekla da sam to ja.

sjetila sam se i kad je tončkas rekao - gledao sam ti oči.

i kad je tomislav rekao da bi te oči prepoznao i na maloj kineskinji.

sjetila sam se, ali manje od svih tih sjećanja. 

vidjela sam ih. sretne. 

sretne moje svjetlucave oči. 

ne znam što ih je zasjajilo. 

prekrasne slovenske riječi? 

kapljice kiše?

istina o meni, doticajnost sa svime?

marina koja mi je dala da nosim tijaru uz kavu i rakiju.

i koja je mislila da je dobra ideja da pišemo. 

i zoi koja se valjala po glisti. mrtvoj. 

i nepoznata raščupana djevojčica u pekari. 

koja je valjda tati pričala nešto simpatično i nerazumljivo. 

i moje noge koje su još ujutro prošle skoro 10000 koraka, a nisam ni osjetila.

i svjetlucasta vesta po kojoj sam prolila jogurt od malina, ali se ne vidi.

i bose noge, po kiši i blatnom vremenu. 

sreća je u meni. 

piše na mom zidu... 

a ja to znam.

sve što nisam zapravo ne postoji.

trebala bi češće čitati ono što napišem.
našla bi neke odgovore o sebi.
bilo bi mi lakše funkcionirati.

mislim, danas mi već je lakše, ako gledam kako mi je bilo proteklih godina.
ali mislim da mogu ja još lakše. i djelotvornije.

gladna sam.
kuha se neko povrće.
sama sam i probila sam (danas bar) da je ok kuhati si povrće.
tako da ću danas to svladati.
a za dalje ćemo vidjeti.

srušio se duolingo. to nije neka katastrofa.
ali već dva dana razmišljam da li da stanem ili da ga guram dalje.

pukao mi je zub.
to je baš bezveze.
valjda nekako. vježbam da nije ni to jako važno.
da je to sve samo... put? koraci.

zaležala sam se ili nešto slično se dogodilo noćas.
tako da me jako boli vrat. ramena. neki dijelovi leđa.
i neki dijelovi ruke/ruku.

pijem kavu i radim male stvari.
uživam u knjizi koju čitam.
slažem u glavi otpuštanja.
čini mi se presporo. ali ok.

dobila sam divno pismo. taj jedan dječak, mladi čovjek.
njegova pisma meni su uvijek nekako. dobra.
pitam se bi li se ikad družili uživo da je tu negdje.
piše mi puno o sebi. i tako je sve nekako normalno.

htjela sam uzeti prsten *tvoja*. taj sam mislila da je moj.
ali ga nije više bilo. nisam se stigla ni zabrinuti.
jer je izronio *ispočetka*, na crvenom srcu.
to je dobro.
ne znam što znači, ne znam gdje vodi.
ne razumijem.
ali to je dobro.

moram nekako u mislima početak povezati s dobrim.
samo dobrim. svježim. višim nivoom. jer.
jer je dugo početak značio da nešto ne valja i da se opet kreće(m) po istom.
uf.

pokušala bi pospremiti stvari.
muka mi je kad se sjetim koliko se dugo koprcam s takvim pokušajima.
iako marie kondo lijepo kaže da može i jednom.
voljela bi da sam marie kondo, u tome. da mogu.

i istina je.
da sve što nisam i sve što ne mogu.
zapravo ne postoji.
ali postoji ono što jesam.
i postoji ono što mogu.

doma si.

to mi je jučer tonka rekla. (ili danas?)
iako sam bila doma kod nje.
ne kod sebe.
ali bezveze sitničarim.

nešto se lijepo vrtilo ovih dana.
neke stvari koje bi mi bile teške samoj.
su se nježno i zabavno i prelijepo.
dogodile tamo.

danas smo slavile rođendan.
fina hrana i fina torta i fino sve.
divan prostor. i divni mi svi.
baš neki lijepi i važni dani.

malina me očarala. ili sam ja nju.
ili nešto. svemirski se dogodilo.
ne znam kad i ne znam kako.
samo znam da su nas njih dvoje pustili da.
budemo to što smo bile.
i da radimo nešto što ne znam objasniti.
i tako je mala malina. zaspala na meni.
i tako sam malu malinu gnječila čašom
da bude fora fotografija.
jer sam ja mučiteljica malih životinja.
jer  su fotografije važnije od ljudskih i mačjih života.
:)

ne želim pisati o ljubavi.
i koliko sam se osjećala normalno voljeno.
ne želim pisati o divnim ljudima tamo.
jer.
ne znam kako da to napišem 'ispravno'.
a u meni je sve presmušeno ovih dana.
da bi se izražavala tamo gdje ne znam...
možda bude prilike.
a možda su to sjemenke u meni koje tek rastu.
njženo, u tami, u dubini...

sve je danas. sve je uvijek. sve je sve.

sjedim na krevetu i pijem kavu.
maca u podnozju nogu.
grize me predano.
liznula je majonezu.
prvo znatizeljno.
a onda vrlo motivirano.

disem i krecem se sporo.
dan je u svom ritmu.

ne znam sta bi rekla.
znam. znam.
ali ne znam. koliko je potrebno.

setale smo kvartom.
pricala mi je kako ju je zaprosio.
tusirala sam se i srce je bilo.
pile smo kavu i sladoled od pistacije je pasao.
opet sam dobila dorucak u krevet.
i pila pivu i kavu ujutro.

pjesme cijeli dan pjevaju o ljubavi na puno razlicitih nacina.

trenutno svira massimo.
uskoro ideno van.
gajnice su divan kvart.
kao bilo koji drugi kraj svijeta.

na trznici postoji agata kod koje tonka kupuje.
koja joj je sve htjela pokloniti danas.
ja sam samo stajala i nijemo se smjeskala.
njih dvije divne.

punim se ili se praznim.
prostor za novu ljubav.
za jos ljubavi. za jos ljepote.
cudno je kako mislim da nesto umire.
a zapravo se radja.

sunce i vjetar i lakoca i san.
kao da trazimo sebe u sebi cijeli dan.
kao da nas dvije dijelimo iste procese.

'sve prolazi ti si jos tu
i oci ko da ne vjeruju'
puno me dira to.

ne usudim se nista pretpostaviti.
ne usudim se nista zakljuciti.
tiho i njezno veliko podrucje neznama.

boli me tijelo.
ne objasnjavam si bol.
zahvalna sam u tisini.
povucena i otvorena.
dopustam.
mozda sebi.
da volim tisinom i samim postojanjem.
da volim i da budem.
kako najbolje znam.

bilo bi divno kad bih.
zivjela i voljela.
onako kako pisem.
i fotkam.
takvom lakocom i bezbriznoscu.

bilo bi divno kad bih voljela ljude.
onako kako volim malu macku ovih dana.
ili pse raznih nekih dana.
potpuno.
bez obrazlozenja.
bez obecanja.
pusama. njeznoscu.
dodirima. osluskivanjem.
gnjavljenjem.
smijehom.

bilo bi prekrasno da tako volim.
barem neka ljudska bica.

dlanovima.
licem.
trepavicama.
sutnjom.
ocima.
pa malo i spustenim kapcima.
prstima.

bilo bi divno kad bih.
voljela opet skroz.
bez grca. bez boli. bez straha.
radoscu. iskrenoscu. sobom.
kao da nemam oblik.
kao da nemam vrijeme ni dob.
kao da nemam definiciju.
da sam sama prepustenost.
da sam protocnost.
da sam divna ljubavna inspirativna senzualnost.

da si oprostim sto neke ljubavne price nisam znala bolje.  i da si dam priliku.
opet.
makar opet 'pogrijesili'.

voljela bih sve to.
ali ovog puta.
obostrano.
i stvarno.

ku_mica

jedna mala malina maca.

me grebe i grize neodoljivo.

dali su mi da je probudim.

i dali su mi doručak u krevet. 

i macu u krevet.

i kavu.

crtala sam srca. 

pisala sam riječi.

bojala sam papir.

bojala sam se.

pričala sam tonki puno.

pa sam našla. hrabrost na vizitki.

ne pišu mi se riječi.

kaže tonka da sam malini kuma.

kumica.

razgovor upravo:

n - možda ipak prihvatim tvoju ponudu da mi upališ laptop za idući post jer me nešto... neću sad bit prosta.

t - jebe?

n - jebe nije prosto, jebe je doživljaj.

t - volim kako stvari nazoveš pravim imenom.

netko je krivo rasporedio vrijeme.

vruće mi je i možda sam malo i ljuta na samu sebe.
što ne znam drugačije. sve sam se nekako nadala da ću u kolovozu obaviti sve.
i biti gotova. a ne može tako...

i sad sjedim. pijem tursku kavu bez mlijeka.
dogovaram druženja za koja imam vremena.
dogovaram sa sobom zadatke za koje isto imam vremena.
samo što to vrijeme nije zadani rok.
ma koliko si ga ja pokušala zadati.
to je vrijeme jednostavno - nekad.
nekad; kad dođe na red...

uskaču nove stvari stalno.
ne mogu ih zaustaviti, osim ako se izoliram.
a ako se izoliram... onda sam tužna.
to mi nije opcija. da samoj sebi radim tugu.
onda i zadaci postanu tuga. a to nećemo.
pih.

i šta sad?
jedan dan je cilj pročitati sve knjige.
izvediv cilj. malo intenzivan, ali izvediv.

međutim.
već idući dan je cilj.
proći sve nivoe duolinga.
(dok memrise igram usput)

ja bi danas najradije.
završila sve dixit priče.
sve pismoteke.
sve blog postove za 10000 zagreb.
portugalske riječi.

a znam da će mi za to trebati još puno drugih danasa.
današnji danas nije dovoljan.

pa onda štajaznam.
mogu možda ipak malo i voziti bicikl.
kad već ionako ne stignem sve.
danas.

ah.